Imala sam hrabrosti za novi početak: Kako me razvod naučio voljeti sebe i svoju obitelj
“Vesna, jesi li ti normalna? U tvojim godinama razvoditi se? Šta će reći ljudi?” – majčina rečenica odzvanjala mi je u glavi dok sam sjedila na rubu kreveta, držeći papire za razvod u rukama. Ruke su mi drhtale, ali srce je bilo mirno prvi put nakon mnogo godina. S prozora sam gledala kako kiša ispire prašnjave ulice našeg malog grada, kao da i ona želi oprati sve ono što me godinama gušilo.
Moj muž, Zoran, sjedio je u dnevnoj sobi, gledao televiziju i šutio. Već godinama nismo razgovarali o ničemu osim o računima i vremenskoj prognozi. Naša djeca, Lejla i Damir, već su odrasli i otišli svojim putem. Lejla živi u Zagrebu, radi kao arhitektica, a Damir je u Sarajevu, stalno na putu zbog posla. Uvijek sam mislila da će odlazak djece donijeti mir u kuću, ali zapravo je samo ogolio prazninu između mene i Zorana.
“Vesna, hajde da ne pravimo cirkus od ovoga,” rekao je Zoran kad sam mu predložila razvod. “Šta ti fali? Imaš krov nad glavom, djeca su dobro, šta sad izmišljaš?”
Ali nije to bilo izmišljanje. Godinama sam osjećala da nestajem, da se gubim u rutini, u tuđim očekivanjima. Svako jutro sam ustajala s grčem u želucu, odlazila na posao u školu gdje su me djeca voljela, ali kod kuće sam bila samo sjena. Nisam više znala tko sam osim Zoranove žene i majke Lejle i Damira.
Odluka o razvodu nije došla preko noći. Prvo sam mjesecima šutjela, gutala knedle i pravdala sve što me boljelo. Onda sam počela pisati dnevnik – svaku večer po nekoliko rečenica o tome kako se osjećam. Jedne noći sam napisala: “Zaslužujem biti sretna.” I to je bio trenutak kad sam odlučila.
Kad su Lejla i Damir došli kući za Bajram, skupila sam hrabrost da im kažem. Sjedili smo za stolom, baklava na tanjiru, a meni su ruke bile ledene.
“Djeco, moram vam nešto reći,” počela sam tiho.
Lejla me pogledala zabrinuto: “Mama, šta je bilo?”
“Tata i ja… odlučili smo se razvesti.”
Damir je odmah spustio viljušku: “Šta? Sad? Nakon svega? Mama, pa vi ste cijeli život zajedno!”
Lejla je šutjela, oči su joj bile pune suza. “Jesi li sigurna da to želiš?”
“Jesam,” odgovorila sam. “Vi ste odrasli ljudi. Ja više ne mogu živjeti ovako.”
Nastao je muk. Osjetila sam kako mi srce lupa do grla. Znala sam da ih boli, ali nisam mogla više živjeti zbog tuđih očekivanja.
Narednih dana grad je brujao. Komšinice su šaputale iza leđa, majka mi nije dolazila u goste. “Sramota si porodice,” rekla mi je na telefon. “Šta će reći rodbina u Mostaru?”
Ali ja sam prvi put osjećala olakšanje. Počela sam šetati sama po parku, upisala kurs slikanja u domu kulture. Prvi put nakon dugo vremena kupila sam sebi crvenu haljinu – onu koju mi je Zoran uvijek branio jer je “previše upadljiva za ženu tvojih godina”.
Lejla mi je nakon nekoliko tjedana poslala poruku: “Mama, ponosna sam na tebe. Zaslužuješ biti sretna.” Damir je bio tvrdoglaviji; mjesecima nije htio razgovarati sa mnom osim preko poruka.
Jedne večeri zazvonio mi je telefon. Bio je to Damir.
“Mama… izvini što nisam zvao ranije. Trebalo mi je vremena da shvatim. Samo… bojim se da ćeš biti sama.”
“Nisam sama, sine,” rekla sam kroz suze. “Imam sebe. I vas dvoje. To mi je dovoljno.”
Zoran se iselio iz stana nakon nekoliko mjeseci. Bio je ljut, povrijeđen, ali nisam ga mogla više spašavati od njega samog. Počela sam živjeti život kakav želim – odlazila na izlete s prijateljicama iz škole, volontirala u biblioteci, čak sam otišla na vikend u Split s Lejlom.
Polako su se rane počele zacjeljivati. Majka mi je jednog dana došla na vrata s pogačom u rukama.
“Vesna… možda nisam bila fer prema tebi,” rekla je tiho. “Ali znaš… i ja sam nekad željela otići od tvog oca. Nisam imala hrabrosti kao ti.”
Zagrlile smo se prvi put nakon dugo vremena.
Danas sjedim na balkonu svog malog stana, pijem kafu i gledam kako sunce zalazi iza brda. Lejla mi šalje slike s gradilišta nove škole koju projektira; Damir dolazi za vikend na ručak. Osjećam mir koji nisam poznavala godinama.
Ponekad se pitam: Zašto žene kod nas još uvijek moraju birati između sreće i tuđeg mišljenja? Koliko nas još šuti zbog straha od osude? Možda će moja priča nekome dati snagu da izabere sebe.