Dvadeset godina zajedno, a onda iznenada sama: lice utjehe koje nisam očekivala

“Ne mogu više, Jasmina. Zaljubio sam se u nekog drugog.” Te riječi su mi odzvanjale u ušima dok sam zurila u Darija, čovjeka s kojim sam provela dvadeset godina, s kojim sam dijelila sve – od prvih studentskih dana na Filozofskom do zajedničkih ljetovanja na Braču, od rođenja naše kćeri Lare do beskrajnih svađa oko računa i kredita. Sjedili smo za kuhinjskim stolom, on je drhtavim rukama vrtio šalicu kave, a ja sam osjećala kako mi se tlo pod nogama ruši.

“Tko je ona?” upitala sam, glasom koji mi nije zvučao kao moj. “Nije bitno,” odgovorio je, ali ja sam već znala. Ivana, ona nova kolegica iz firme, uvijek nasmijana, uvijek spremna pomoći. Dario je bio stariji od nje gotovo petnaest godina, ali očito to nije smetalo ni njoj ni njemu.

Prvih dana nakon što je otišao osjećala sam se kao da sam ostala bez zraka. Lara je šutjela, povukla se u sobu i slušala muziku na slušalicama. Moja majka je dolazila svaki dan s juhom i savjetima koje nisam tražila. “Bit će bolje, Jasmina. Muškarci su takvi. Moraš biti jaka zbog Lare.” Nisam željela biti jaka. Željela sam vrištati, razbiti sve tanjure u kuhinji, pitati Darija kako može tako lako zaboraviti sve što smo imali.

Najgore je bilo navečer. Ležala bih budna do kasno, gledajući u strop i prisjećajući se svakog trenutka kad sam možda mogla nešto promijeniti. Jesam li bila previše kritična? Jesam li ga uzimala zdravo za gotovo? Ili je jednostavno uvijek tražio nešto drugo?

Nakon tjedan dana, zazvonio je mobitel. Na ekranu je pisalo: “Snježana”. Moja svekrva. Srce mi je preskočilo. Nisam ju vidjela otkako je Dario otišao; očekivala sam optužbe ili barem ledenu tišinu.

“Jasmina? Mogu li doći na kavu?” pitala je tihim glasom. “Naravno,” odgovorila sam, iako nisam bila sigurna zašto.

Došla je s kolačem od jabuka i sjela za isti onaj stol za kojim me Dario ostavio. Gledala me dugo, a onda rekla: “Znaš, nisam ja nikad bila luda za Ivanom. Previše se smije onim glupostima na televiziji. Dario je budala. Ali ti si meni uvijek bila kao kćer.”

Osjetila sam kako mi suze naviru na oči. Snježana je uzela moju ruku i stisnula je. “Znam da ti nije lako. I meni nije. Ali Lara te treba. I ja te trebam. Ne moraš ovo prolaziti sama.”

Te riječi su me slomile i iscijelile istovremeno. Nisam očekivala da će baš ona biti prva koja će mi pružiti utjehu. Godinama smo imale napete odnose – zamjerala mi je što ne kuham dovoljno često, što Lara nosi poderane traperice, što ne slavim Božić onako kako ona misli da treba. Ali sada, kad su svi drugi samo šutjeli ili davali površne savjete, Snježana je bila tu.

U danima koji su slijedili, počele smo se viđati redovito. Dolazila bi s tržnice s vrećicom svježeg povrća ili bi donijela stare slike Darija iz djetinjstva da nasmije Laru. Jednog dana, dok smo pile kavu na balkonu, Snježana je tiho rekla: “Znaš, kad me moj muž ostavio zbog konobarice iz Makarske, mislila sam da neću preživjeti. Ali preživjela sam. I ti ćeš. Samo nemoj zatvoriti srce.”

Lara se polako počela otvarati. Jedne večeri sjela je kraj mene na kauč i pitala: “Mama, jesi li ti ljuta na tatu?” Pogledala sam je i osjetila kako mi knedla raste u grlu. “Jesam, dušo. Ali više sam tužna nego ljuta.” Zagrlila me čvrsto i prvi put nakon dugo vremena osjetila sam da možda ipak ima nade.

Naravno, nije sve išlo glatko. Dario je dolazio po Laru vikendom i svaki put bih osjećala mješavinu bijesa i tuge kad bih ga vidjela s Ivanom u autu ispred zgrade. Jednom sam ga zamolila da ne dovodi Ivanu dok Lara još nije spremna na to, ali on je samo slegnuo ramenima: “Ne mogu stalno paziti na vaše osjećaje.” Te riječi su me pogodile kao šamar.

Jedne večeri, dok smo Snježana i ja gledale vijesti, zazvonio je telefon. Bila je to moja sestra Mirela iz Zagreba.

“Jasmina, čula sam sve… Zašto mi nisi rekla?”

“Nisam htjela nikoga opterećivati,” odgovorila sam umorno.

“Glupost! Svi prolazimo kroz sranja, ali obitelj je tu da pomogne! Dolazim ovaj vikend.” I došla je – s dvije boce vina i pričama iz svog kaotičnog života.

Počela sam shvaćati da nisam sama koliko sam mislila. Prijateljice su me zvale na kave, kolegica iz škole me pozvala na izlet na Plitvice s njenom djecom. Polako sam ponovno učila disati.

Ali najviše me iznenadila Snježana. Jednog dana donijela mi je stari šal koji joj je poklonio pokojni muž i rekla: “Ovo ti nosi sreću. Kad god ti bude teško, stavi ga oko vrata i sjeti se da si jača nego što misliš.” Taj šal sada stoji na vješalici kraj vrata – podsjetnik da podrška može doći od onih od kojih to najmanje očekujemo.

Danas još uvijek boli kad vidim Darija s Ivanom ili kad Lara pita može li prespavati kod tate jer joj tamo dopuštaju gledati filmove do kasno. Ali više ne osjećam onu prazninu kao prije.

Ponekad se pitam – koliko nas zapravo poznaje svoje najbliže? I koliko puta propustimo pružiti ruku nekome tko pati jer mislimo da nije naše mjesto? Možda bismo svi trebali češće pitati: “Kako si? Trebaš li pomoć?”