Dvadeset Godina Tišine: Ponuda Koja Mijenja Sve
“Ne mogu vjerovati da mi ovo radiš, Damire!” povikala sam, držeći mobitel tako čvrsto da su mi zglobovi pobijelili. U stanu je mirisalo na svježe kuhanu kavu, ali u meni je ključala oluja. Damir, moj bivši muž kojeg nisam vidjela dvadeset godina, sada je sjedio preko puta mene u kafiću na Ilidži, kao da se ništa nije dogodilo. “Samo slušaj, Jasmina,” rekao je tiho, spuštajući pogled. “Nije ovo ucjena. Samo… želim da naš sin ima sigurnost. I želim popraviti stvari.”
Nikada nisam mislila da ću ga opet vidjeti. Nakon razvoda, kad sam ostala sama s malim Adnanom, Damir je nestao iz naših života. Godinama sam ga proklinjala, a onda sam naučila živjeti bez njega. Naučila sam biti i otac i majka. Naučila sam ne očekivati ništa od nikoga. A sada, kad je Adnan završio fakultet i traži svoj put, Damir se pojavio s ponudom koja mi je okrenula svijet naglavačke.
“Stan je tvoj ako se ponovno vjenčamo,” rekao je bez treptaja. “Adnan će imati gdje živjeti. Sve će biti na njegovo ime. Samo… Jasmina, molim te.”
Sjećanja su navirala kao bujica: Damirove laži, njegovi izlasci, moja samoća dok sam čekala da se vrati kući. Njegova majka, gospođa Ankica, koja mi je uvijek spočitavala kako nisam dovoljno dobra za njezinog sina. Moj otac koji je šutio, a majka koja je plakala svaku noć jer joj je kćerka “propala” u braku.
“Znaš li ti koliko si me povrijedio?” šapnula sam kroz suze koje nisam mogla zaustaviti. “Znaš li kako je bilo gledati Adnana kako raste bez oca? Kako sam mu lagala da si na putu, da radiš, samo da ga zaštitim?”
Damir je šutio. Pogledao me onim svojim tamnim očima koje su nekad bile sve što sam željela vidjeti kad se probudim. Sad su bile prazne.
“Znam da sam pogriješio,” rekao je napokon. “Ali ovo je prilika da barem nešto ispravim. Ne tražim ljubav. Samo… papir. Da Adnan ima dom.”
Te noći nisam spavala. Gledala sam u strop svoje male podstanarske sobe u Sarajevu i pitala se: Jesam li ja loša majka ako odbijem? Jesam li glupa ako pristanem? Što će reći ljudi? Što će reći Adnan?
Sljedećeg dana nazvala sam svoju sestru Lejlu u Mostaru.
“Jasmina, nemoj ni pomišljati!” viknula je čim sam joj ispričala što se dogodilo. “On te ucjenjuje! To nije ljubav, to nije pošteno!”
“Ali Adnan…” pokušala sam.
“Adnan će naći svoj put! Nisi ga dvadeset godina trebala! Ne trebaš ni sada!”
Ali Lejla nije znala kako je to gledati sina koji sanja o svom stanu, o sigurnosti koju mu ja nikada nisam mogla dati.
Adnan je došao navečer s posla, umoran i nervozan.
“Mama, što si htjela razgovarati?”
Sjedili smo za kuhinjskim stolom, on s mobitelom u ruci, ja s knedlom u grlu.
“Tvoj otac… ponudio ti je stan,” rekla sam polako.
Podigao je obrve. “Kakav stan?”
Objasnila sam mu sve. Njegovo lice bilo je mješavina nevjerice i bijesa.
“On misli da može kupiti sve? Da može kupiti tebe? Mene? Nakon svega?”
Nisam znala što reći.
“Mama, ne treba mi njegov stan ako to znači da ćeš ti opet patiti zbog njega,” rekao je tiho.
Ali znao je koliko nam znači sigurnost. Znao je koliko sam žrtvovala.
Sljedećih dana svi su imali mišljenje: kolegice na poslu su šaputale iza leđa; susjeda Fata mi je rekla da bih bila luda da ne pristanem; moj brat Emir me pitao jesam li sigurna da Damir nema neku skrivenu bolest ili dugove.
A ja? Ja sam svaki dan gledala svoj odraz u ogledalu i pitala se tko sam postala.
Jedne večeri Damir me nazvao.
“Jasmina, ne moraš odmah odlučiti. Ali molim te… razmisli. Zbog Adnana.”
Zbog Adnana… Koliko puta sam žrtvovala sebe zbog njega? Koliko puta sam zaboravila svoje snove zbog njegovih?
U petak navečer otišla sam na mezarje gdje leži moja majka. Sjela sam na hladnu klupu i šaptala: “Što bi ti napravila, mama? Jesam li sebična ako odbijem? Ili glupa ako pristanem?”
Vratila sam se kući umorna od vlastitih misli. Adnan me čekao budan.
“Mama,” rekao je tiho, “što god odlučiš, ja ću biti uz tebe. Ali nemoj to raditi zbog mene. Ti si meni dom.”
Te riječi su me slomile i izliječile u isto vrijeme.
Još uvijek ne znam što ću odlučiti. Još uvijek se borim sa sobom i s prošlošću koja ne želi otići.
Ali jedno znam: život nas uvijek iznenadi kad najmanje očekujemo. I ponekad nas najteže odluke nauče tko smo zapravo.
Što biste vi napravili na mom mjestu? Je li ispravno žrtvovati sebe zbog djeteta ili napokon izabrati sebe nakon svih ovih godina?