Doručak s punicom: Kako sam pronašla sreću u vlastitoj slobodi
“Nikad više neću doći ovdje na doručak!” viknula je punica, tresući žlicom po stolu tako da je šalica kave skoro pala u mom krilu. Miris svježe skuhane kave i tek pečenih kiflica bio je u zraku, ali atmosfera je bila toliko napeta da sam osjećala kako mi srce lupa u grlu. Suprug Ivan samo je šutio, gledajući u tanjur, dok sam ja pokušavala zadržati suze.
“Majko, molim te…” započeo je tiho, ali ona ga je prekinula: “Ne, Ivane! Tvoja žena očito misli da zna bolje od mene kako se vodi kućanstvo! Sve sam vam dala, a sad me izbacujete kao zadnju budalu!”
Bilo mi je svega dosta. Već mjesecima smo živjeli s Ivanovim roditeljima u stanu u Novom Zagrebu, jer nismo imali dovoljno novca za svoj stan. Svaki dan bio je borba – od toga tko će oprati suđe do toga tko ima pravo birati što će se gledati na televiziji. Najgore od svega bilo je što sam osjećala da nikad nisam dovoljno dobra za njegovu majku, gospođu Ljiljanu. Uvijek bi pronašla nešto što sam napravila pogrešno – previše soli u juhi, pogrešno složene čarape, preslabo prozračena soba.
Ivan je bio između dvije vatre. Volio je mene, ali nije mogao povrijediti majku. Njegov otac, gospodin Stjepan, uglavnom se držao po strani, povremeno bi samo promrmljao: “Žene… uvijek nešto.” Ali ja sam osjećala svaki pogled, svaki uzdah.
Te večeri nakon doručka, sjeli smo sami u našoj maloj sobi. Ivan je šutio, a ja sam plakala. “Ne mogu više ovako,” rekla sam kroz suze. “Osjećam se kao gost u vlastitom životu. Želim svoj mir, svoj dom.”
Ivan me zagrlio i prvi put nakon dugo vremena rekao ono što sam željela čuti: “I ja to želim. Dosta mi je svađa i napetosti. Hajdemo pokušati naći nešto svoje.”
Nisam vjerovala da će to stvarno reći. Uvijek je bio vezan za roditelje, posebno za majku. Ali te večeri počeli smo tražiti oglase za najam stanova. Nije bilo lako – cijene su bile visoke, a naši poslovi nisu donosili bogzna kakvu sigurnost. Ja sam radila kao učiteljica u osnovnoj školi na Knežiji, a Ivan je bio informatičar na ugovor u jednoj maloj firmi.
Nakon tjedan dana gledanja stanova i beskrajnih razgovora s agentima, pronašli smo mali jednosobni stan na Trešnjevci. Bio je star, ali čist i svijetao. Kad smo prvi put ušli unutra, osjetila sam nešto što nisam dugo – nadu.
“Ovdje bismo mogli biti sretni,” šapnuo je Ivan dok smo stajali nasred praznog dnevnog boravka.
“Samo nas dvoje,” odgovorila sam i prvi put nakon dugo vremena iskreno se nasmijala.
Preseljenje nije prošlo bez drame. Ljiljana je plakala i vikala kako joj uzimamo sina, Stjepan je samo odmahnuo rukom: “Mladi ste, idite.” Ivanova sestra Ana bila je jedina koja nas je podržala: “Bit će vam super! Doći ću vam na kavu čim se smjestite!”
Prvi dani u novom stanu bili su kaotični – kutije posvuda, nema interneta ni televizije, hladnjak prazan. Ali osjećaj slobode bio je nevjerojatan. Prvi put smo mogli jesti što želimo kad želimo, gledati filmove do kasno u noć bez da nas netko prekida ili prigovara zbog buke.
Jednog jutra probudila sam se ranije od Ivana i skuhala kavu. Sjela sam na prozor i gledala kako sunce izlazi iznad krovova Trešnjevke. Osjetila sam mir koji nisam znala da mi toliko nedostaje.
Naravno, nije sve bilo idealno. Novac nam je stalno bio problem – računi su stizali jedan za drugim, a ponekad bismo morali birati između izlaska u kino ili kupovine boljeg deterdženta za rublje. Ponekad bih poželjela nazvati Ljiljanu i pitati za savjet oko ručka ili gdje kupiti najjeftinije voće na placu. Ali ponos mi nije dao.
Jednog dana Ivan se vratio s posla sav sretan: “Dobili smo internet! I kabelsku!” Smijali smo se kao djeca dok smo slagali kablove i pokušavali pronaći daljinski među kutijama.
Počeli smo pozivati prijatelje na večere – ništa posebno, samo tjestenina i vino iz Lidla, ali atmosfera je bila naša. Smijali smo se do kasno u noć i pričali o svemu – o poslu, o životu, o tome kako nam nedostaje bakina sarma ili mamina pita od jabuka.
S vremenom su se odnosi s Ivanovim roditeljima popravili. Ljiljana nas je prvi put posjetila nakon tri mjeseca – donijela je pitu i rekla: “Vidim da ste dobro. Samo pazite jedno na drugo.” Nisam znala što reći pa sam je samo zagrlila.
Danas znam da su svi ti problemi bili potrebni da bismo odrasli i pronašli sebe. Da nije bilo tih svađa i suza, možda nikad ne bismo skupili hrabrosti otići i stvoriti svoj dom.
Ponekad se pitam – koliko nas još živi tuđe živote iz straha od promjene? Koliko nas još čeka pravi trenutak da kaže: ‘Dosta mi je, želim svoje’? Možda baš sada netko od vas sjedi za stolom s punicom i pita se isto što i ja nekad: Je li sreća stvarno tako daleko ili nam je bliže nego što mislimo?