Dok ne ostavi njega, nema više ni kune od nas: Priča jedne majke
“Ne mogu više, Ana! Ne mogu gledati kako ti propadaš zbog njega!” viknula sam, glas mi je zadrhtao, a ruke su mi se tresle dok sam stajala nasred dnevnog boravka. Moja kćer me gledala onim svojim velikim, umornim očima, a u naručju joj je spavala mala Lara, tek tri mjeseca stara. U kutu sobe, na podu, igrao se mali Filip s autićima koje smo joj muž i ja kupili prošli tjedan.
“Mama, molim te, nemoj sad…” Ana je šaptala, pokušavajući me smiriti pogledom, ali ja nisam mogla više šutjeti. Godinama sam gledala kako moj zet Dario sjedi po cijele dane pred televizorom, kako mijenja poslove kao čarape i uvijek ima izgovor zašto baš sada ne može raditi. Prvo je bio korona, pa onda ‘nema posla u struci’, pa ‘nije mu dobro’, pa ‘čeka da ga netko zove’. A Ana – moja vrijedna, pametna Ana – vuče sve sama. Radi iz kuće kad može, ide na tržnicu prodavati kolače koje peče noću dok djeca spavaju, a on… on joj ni kavu ne skuha.
Moj muž Željko i ja smo mjesecima raspravljali o tome. On bi samo odmahnuo rukom: “Pusti ih, Vesna, njihova je stvar. Ne možemo se stalno miješati.” Ali ja nisam mogla gledati kako mi dijete propada. Svaki put kad bi došla po djecu ili po vrećicu hrane koju sam joj spremila, vidjela bih joj podočnjake, ruke ispucale od pranja suđa i suze koje bi sakrila kad bi Filip pitao: “Mama, zašto tata opet spava?”
Tog dana sam odlučila – nema više. “Ana, dok god si s njim, neću ti više dati ni kune. Ni za pelene, ni za mlijeko. Dosta je bilo!”
Ana je zanijemila. Pogledala me kao da sam joj upravo rekla da više nisam njezina majka. “Mama… kako možeš? Znaš da nemam kud! Znaš da nemam od čega!”
“Imaš! Imaš nas! Ali ne dok si s njim!”
U tom trenutku ušao je Dario. U gaćama i staroj majici, s mobitelom u ruci. “Šta se dereš na Anu? Opet ti tvoje drame?” Pogledao me s prezirom koji me zabolio do kosti.
“Dario, kad ćeš ti naći posao? Kad ćeš pomoći Ani?” pitala sam ga izravno.
On se samo nasmijao: “Ma šta ti znaš kako je danas teško naći posao? Nije svatko imao sreće kao ti i Željko!”
“Sreća nema veze s tim! Mi smo radili cijeli život! I sad radimo! A ti… Ti si parazit!”
Ana je počela plakati. Filip je prestao slagati autiće i pogledao nas zbunjeno. Lara se probudila i počela plakati. U tom trenutku sam znala da sam možda otišla predaleko, ali nisam mogla stati.
Te večeri Željko mi je rekao: “Vesna, možda si trebala biti blaža. Znaš da Ana nema nikog osim nas.” Sjela sam na krevet i zaplakala kao dijete. “Željko, ako joj stalno pomažemo, nikad neće otići od njega. Nikad neće shvatiti da zaslužuje bolje.”
Sljedećih dana Ana mi se nije javljala. Nisam znala ni ima li što za jesti ni kako su djeca. Srce mi se kidalo svaki put kad bih vidjela njezinu poruku na Viberu – samo slike djece, bez riječi.
Jednog dana došla je sama. Bez Darija. Oči su joj bile crvene od plača.
“Mama… ne mogu više. On mi je danas rekao da sam nesposobna majka jer sam mu prigovorila što nije otišao po Filipa u vrtić. Rekao mi je da sam kriva što nemamo novca jer ‘samo kukam’. Ja… ja ne znam što da radim.” Sjela je za stol i počela plakati.
Prvi put nakon dugo vremena zagrlila sam svoju kćer kao dijete. “Ana, imaš nas. Imaš mene i tatu. Samo moraš odlučiti što želiš za sebe i svoju djecu. Ne mogu te tjerati da ga ostaviš, ali ne mogu više ni gledati kako patiš zbog njega.”
Te noći Ana je ostala kod nas s djecom. Dario joj je slao poruke cijelu noć – prijetio joj je da će joj uzeti djecu, da će reći socijalnoj službi da je luda. Ja sam joj brisala suze i kuhala čaj.
Sljedećih tjedana vodili smo bitku – s Darijem, s njegovom obitelji koja nas je optuživala da ‘rasturamo brak’, s Aninim osjećajem krivnje jer ‘djeca trebaju oca’. Svaki dan bio je nova borba.
Jedne večeri Filip me pitao: “Bako, hoće li tata opet doći po nas?” Nisam znala što reći.
Ana je napokon skupila hrabrost i otišla u Centar za socijalnu skrb. Pokrenula je postupak za razvod. Dario je prijetio, vikao, dolazio pred našu kuću pijan i urlao na sav glas da smo mu uništili život.
Ali Ana je izdržala. Ja sam izdržala s njom.
Danas živi kod nas s djecom. Radi pola radnog vremena u pekari, a navečer peče kolače za susjede. Nije lako – daleko od toga. Ali barem više ne plače svaku noć.
Ponekad se pitam jesam li bila prestroga. Jesam li imala pravo uvjetovati svoju pomoć? Jesam li bila dobra majka ili samo još jedna žena koja misli da zna što je najbolje za njezinu kćer?
A vi? Što biste vi učinili na mom mjestu? Gdje završava roditeljska ljubav, a počinje odgovornost prema vlastitom djetetu?