Djeca za stolom: Večera koju sam zaboravila
“Mama, zašto nema više kruha?” Ivana me gleda velikim, tamnim očima, a ja ne znam što da joj kažem. Sjedim na rubu kreveta, ruke mi drhte dok pokušavam sakriti suze. U kuhinji se čuje škripa stolica i glasovi moje djece – Ivana i mali Filip – svađaju se oko zadnje kriške kruha. Srce mi puca na tisuću komadića. Znam da večeras nemam što staviti na stol. Znam da sam zakazala.
“Dosta!” viknem, ali moj glas zvuči slabo, kao da ni sama ne vjerujem u ono što govorim. Filip me pogleda, u očima mu je neka mješavina ljutnje i tuge. “Mama, gladan sam.” Te dvije riječi paraju tišinu stana kao nož.
Nikad nisam mislila da ću doći do ovoga. Da ću biti ona majka koja nema za večeru. Prije pet godina, kad je Dario još bio s nama, sve je bilo drugačije. Imali smo posao, imali smo planove, smijali smo se zajedno. Ali onda je došla ona nesretna nesreća na gradilištu. Dario je ostao bez posla, a ubrzo nakon toga i bez volje za životom. Otišao je, ostavio nas s dugovima i praznim frižiderom.
Od tada sam sama. Radim u trgovini na pola radnog vremena, ali plaća nije dovoljna ni za režije, a kamoli za sve što djeci treba. Svaki dan brojim kune, svaki dan molim Boga da mi pošalje neki znak, neku priliku. Ali dani prolaze, računi stižu, a ja sve češće zaboravljam kakav je osjećaj kad si sit.
“Mama, mogu li sutra ponijeti sendvič u školu kao ostala djeca?” Ivana pita tiho, kao da zna odgovor unaprijed. Sklapam oči i pokušavam ne zaplakati pred njom.
“Vidjet ćemo, dušo. Možda…”
Lažem joj. Znam da nemam ni salame ni sira. Znam da će opet ponijeti samo komad starog kruha i jabuku koju sam dobila od susjede Mirele iz trećeg kata. Mirela je dobra žena, sama odgaja sina nakon što joj je muž poginuo u prometnoj nesreći kod Vinkovaca. Ponekad mi donese vrećicu voća ili staru odjeću za djecu. Kaže: “Ne brini, svi smo mi tu jedni za druge.” Ali ja se ipak brinem. Brinem se svake noći kad legnem u krevet i brojim sate do jutra.
Ponekad sanjam Darija. U snovima mi kaže da će sve biti dobro, da će se vratiti i donijeti nam kruh i mlijeko. Probudim se u suzama i mraku, pitajući se gdje sam pogriješila.
Jedne večeri, dok sam prala suđe koje nismo ni koristili, čula sam kako Filip šapće Ivani:
“Možda mama nema novca jer smo mi bili zločesti?”
Ivana ga zagrli i šapne: “Nismo mi krivi. Mama nas voli najviše na svijetu.”
Te riječi su me slomile. Osjećala sam se kao najgora majka na svijetu. Nisam imala snage ući u sobu i reći im da nisu oni krivi, nego život koji nas je pregazio kao vlak.
Sutra ujutro probudila sam se ranije nego inače. Otišla sam do tržnice prije nego što su prodavači počeli slagati robu. Nadala sam se da ću pronaći nešto što su ostavili sa strane – možda malo povrća koje više nitko ne želi kupiti. Stariji gospodin Ante, koji prodaje krumpir i luk, dao mi je vrećicu mrkve i rekao: “Za tvoje mališane.” Zahvalila sam mu sa suzama u očima.
Tog dana napravila sam juhu od mrkve i malo riže koju sam našla na dnu ormarića. Djeca su jela polako, kao da im je to najfinija večera na svijetu.
“Mama, ovo je super!” viknuo je Filip s osmijehom.
Gledala sam ih kako jedu i osjećala istovremeno ponos i sram. Ponos jer nisam odustala, sram jer nisam mogla više.
Navečer sam sjela uz prozor i gledala svjetla grada. Razmišljala sam o svim majkama koje možda prolaze isto što i ja – o Marini iz škole koja svaki dan dolazi po sina s umornim licem; o Jasmini iz susjedstva koja radi tri posla da bi prehranila četvero djece; o svim ženama koje šute i trpe jer nemaju izbora.
Ponekad poželim vrisnuti, reći svima koliko je teško biti sama protiv svega – protiv računa, gladi, osude susjeda koji misle da si lijena ili nesposobna. Ali onda pogledam svoju djecu dok spavaju i znam da moram izdržati još jedan dan.
Jedne večeri zazvonio je telefon. Bila je to moja sestra Sanja iz Zagreba.
“Ana, kako ste? Treba li vam što?”
Nisam htjela priznati koliko nam je teško.
“Dobro smo, Sanja. Djeca su dobro…”
Ali ona me prekinula: “Nemoj lagati. Znam te bolje od svih. Dolazim sutra s punim autom hrane. I neću prihvatiti ne kao odgovor!”
Plakala sam dugo nakon tog razgovora. Prvi put nakon dugo vremena osjetila sam olakšanje – netko misli na nas.
Sanja je došla sutradan s kutijama hrane, odjećom i igračkama za djecu. Djeca su skakala od sreće, a ja sam je zagrlila kao nikad prije.
Te večeri imali smo pravu večeru – juhu, kruh, malo mesa i kolač koji je Sanja ispekla sa svojom kćeri Lanom.
Gledala sam djecu kako jedu i smiju se, a srce mi je bilo puno zahvalnosti i tuge istovremeno. Znala sam da će sutra opet biti teško, ali barem večeras nisu išli gladni na spavanje.
Kad su svi zaspali, sjela sam za stol i zapisala ove riječi:
“Koliko još majki sjedi večeras u tišini dok im djeca spavaju gladna? Koliko nas šuti jer nas je sram priznati koliko smo nemoćne? Možda će netko prepoznati sebe u mojim suzama i tišini koja ostane kad djeca zaspu gladna.”