Zaboraviti ili oprostiti? Susret s prošlošću koja ne prestaje boljeti
“Jesi li sretan, Damire?” – moj glas je zadrhtao dok sam gledala supruga kako sjedi za stolom, zureći u ekran mobitela. Nije ni podigao pogled. Samo je promrmljao nešto nerazgovijetno, kao da ga ne zanima što osjećam. U tom trenutku, dok je sunce zalazilo iza prozora naše male zagrebačke kuhinje, osjetila sam kako mi srce puca na tisuću komadića.
Sve je počelo prije šest godina. Tada sam slučajno, dok sam pospremala stol nakon ručka, pronašla njegov mobitel. Ostao je otključan, a na ekranu je bljesnula poruka: “Nedostaješ mi. Vidimo se večeras?” Potpis: Ivana. U tom trenu svijet mi se srušio. Damir je bio moj oslonac, otac naše dvoje djece, čovjek kojem sam vjerovala više nego sebi. Nisam odmah reagirala. Nisam vrištala, nisam ga izbacila iz kuće. Samo sam šutjela i gledala ga kako žvače komad kruha, nesvjestan da je sve što smo gradili upravo palo u vodu.
Tjednima sam nosila tu tajnu u sebi. Svaki njegov dodir bio mi je stran, svaka riječ lažna. Noću bih plakala u kupaonici, da djeca ne čuju. Moja sestra Ana primijetila je da nešto nije u redu. “Što ti je, Lejla? Izgledaš kao sjena.” Nisam imala snage reći joj istinu. Sramila sam se. Sramila sam se što nisam dovoljno dobra, što nisam primijetila ranije, što sam dopustila da me prevari.
Kad sam mu napokon pokazala poruku, Damir je šutio. Nije se branio, nije lagao. Samo je rekao: “Žao mi je.” I to je bilo sve. Nije bilo suza, nije bilo molbi za oprost. Samo praznina između nas koja se više nikada nije ispunila.
Ostali smo zajedno zbog djece. Tako sam barem sebi govorila. Ali istina je bila da sam se bojala biti sama. Bojala sam se što će reći susjedi, prijatelji, roditelji. U našem malom kvartu u Dubravi svi znaju sve o svakome. “Lejla i Damir su savršen par”, govorili su na kavama kod Lidije. Nitko nije znao koliko noći sam provela budna, zureći u strop i pitajući se gdje sam pogriješila.
Godine su prolazile. Djeca su rasla, a mi smo postali stranci pod istim krovom. Povremeno bih uhvatila Damira kako gleda u daljinu, zamišljen, ali nikada više nismo razgovarali o onome što se dogodilo. Sve dok jednog dana nisam srela Ivanu.
Bilo je to na tržnici Dolac, među štandovima s jagodama i mladim krumpirom. Prepoznala sam je odmah – visoka, crna kosa, prodorne oči. Srce mi je zalupalo kao ludo. Nisam znala trebam li pobjeći ili joj prići. Ona me prva pogledala i lagano klimnula glavom.
“Lejla?” – upitala je tiho.
“Da… Ivana?”
Stajale smo tako nekoliko sekundi u neugodnoj tišini.
“Znam da nemaš razloga razgovarati sa mnom”, rekla je napokon. “Ali… htjela bih ti nešto reći.”
Nisam znala što očekivati. Da će se ispričati? Da će me poniziti? Umjesto toga, iznenadila me njezina iskrenost.
“Damir i ja… to nije bilo ono što misliš. Nije bio zaljubljen u mene. Bio je izgubljen. Znaš li koliko puta mi je pričao o tebi? Koliko te voli?”
Osjetila sam kako mi suze naviru na oči.
“Ako me mrziš, razumijem”, nastavila je Ivana tiho. “Ali želim da znaš – ja sam otišla jer sam shvatila da nikada neće biti moj. Nikada nije prestao voljeti tebe.”
Nisam znala što reći. Sve te godine mržnje, bijesa i tuge – a sada mi ova žena govori da sam bila voljena cijelo vrijeme? Ili je to samo njezin način da opere svoju savjest?
Vratila sam se kući zbunjena i slomljena više nego ikad prije. Damir me dočekao s istim onim umornim pogledom.
“Srela sam Ivanu”, rekla sam mu ravno u oči.
Zastao je na trenutak, a onda sjeo za stol.
“Znam da ti nikada neću moći nadoknaditi ono što sam ti učinio”, rekao je tiho. “Ali volim te, Lejla. Uvijek sam te volio. Samo… nisam znao kako biti dovoljno dobar za tebe.”
Te riječi su me pogodile jače od same prevare. Godinama sam mislila da nisam dovoljno dobra za njega – a zapravo se on osjećao nedovoljno dobrim za mene.
Te noći dugo smo razgovarali po prvi put nakon mnogo godina. O svemu – o boli, o strahu, o tome kako nas prošlost još uvijek progoni.
Danas još uvijek živimo zajedno, ali ništa više nije isto. Povjerenje se teško vraća, a rana i dalje boli na svaki dodir prošlosti.
Ponekad se pitam – može li se stvarno oprostiti? Ili samo naučimo živjeti s boli?
Što vi mislite – može li ljubav preživjeti izdaju ili su neke rane jednostavno preduboke?