“Volim svoje unuke, ali se mučim s odgojnim izborima svog sina”

Oduvijek sam sanjala o tome da postanem baka, a kada su moj sin i njegova supruga dobili djecu, to je bio jedan od najsretnijih trenutaka u mom životu. Moji unuci su divni, puni energije i znatiželje, i cijenim svaku priliku da provedem vrijeme s njima. Međutim, koliko god ih obožavala, sve sam više zabrinuta zbog stila roditeljstva mog sina.

Kada god posjetim njihov dom u Zagrebu, imam osjećaj kao da ulazim u vrtlog. Djeca stalno trče okolo, viču iz sveg glasa i ostavljaju za sobom trag igračaka i grickalica. Nije me briga samo buka ili nered; zabrinjava me nedostatak granica i discipline koji se čini kao norma u njihovom kućanstvu.

Pokušala sam nježno ispraviti djecu kada su izvan kontrole, sugerirajući im da koriste unutarnje glasove ili ih podsjećajući da pospreme za sobom. Ali svaki put me gledaju nevino i kažu: “Tata kaže da je to u redu.” To je obeshrabrujuće čuti, pogotovo kada znam da bi malo strukture moglo puno pomoći u njihovom odrastanju u poštovane i odgovorne osobe.

Moj sin, međutim, ima drugačiju filozofiju. Vjeruje u davanje djeci slobode da se izraze bez ograničenja. Iako razumijem važnost poticanja kreativnosti i neovisnosti, brinem se da ovaj pristup vodi do nedostatka poštovanja prema pravilima i autoritetu.

Tijekom jednog posjeta, stvari su kulminirale. Djeca su se igrala igru koja je uključivala bacanje jastuka po dnevnom boravku. Zamolila sam ih da prestanu prije nego što nešto razbiju, ali su me ignorirali. Kada sam malo povisila glas kako bih privukla njihovu pažnju, moj sin je intervenirao. Rekao mi je da se samo zabavljaju i da ih trebam pustiti na miru.

Osjećajući se frustrirano i donekle potkopano, pokušala sam mu kasnije te večeri objasniti svoje brige. Izrazila sam koliko je važno da djeca nauče granice i poštovanje prema tuđoj imovini. Ali on je odbacio moje brige, inzistirajući da su njegova djeca samo djeca i da će naučiti s vremenom.

Ova stalna situacija ostavila me osjećajem bespomoćnosti i donekle otuđenosti. Ne želim ništa više nego podržati svog sina i njegovu obitelj, ali teško je kada su naši pogledi na roditeljstvo toliko različiti. Bojim se da ako stvari nastave ovako, djeca bi mogla imati izazove u školi ili društvenim okruženjima gdje su pravila strože definirana.

Unatoč mojim brigama, shvatila sam da malo toga mogu učiniti kako bih promijenila mišljenje svog sina. Odlučan je odgajati svoju djecu na svoj način, i koliko god me to boljelo, moram poštovati njegove izbore kao roditelja. Sve što mogu učiniti je biti tu za svoje unuke, pružajući im ljubav i vodstvo kad god je to moguće, nadajući se da će jednog dana razumjeti važnost ravnoteže između slobode i odgovornosti.