Sama protiv svijeta: Priča o Ani i njezinoj borbi za majčinstvo

“Ana, jesi li ti normalna? Sama ćeš dijete? Što će selo reći?” Majčina ruka tresla se dok je stiskala šalicu kave, a pogled joj je bio pun straha i nevjerice. Sjela sam nasuprot nje, osjećajući kako mi srce lupa kao da će iskočiti iz grudi. “Mama, to je moj život. Ne mogu više čekati nekog tko možda nikada neće doći. Želim dijete. Želim biti majka.”

Taj razgovor bio je samo početak bitke koju sam vodila protiv cijelog svijeta – i protiv same sebe. Imam 37 godina, živim u Splitu, radim kao farmaceutkinja i već godinama gledam kako mi prijateljice rađaju, slave krštenja, slave rođendane svoje djece. Ja sam uvijek bila teta Ana, ona koja donosi poklone i smiješi se na slikama, ali kad dođem kući, tišina me guši.

Nakon što me Ivan ostavio zbog druge žene, obećala sam sebi da više neću čekati. Prijateljica Mirela mi je šaptom rekla: “Ana, znaš da možeš sama. Umjetna oplodnja nije sramota.” Ali u našem malom mjestu sve je sramota što odskače od norme. Znam što će reći susjedi: “Gle je, nije mogla naći muža pa sad izmišlja.” Znam što će reći rodbina: “Tko će joj pomoći? Tko će to dijete odgajati?”

Ali ja sam odlučila. Prvi korak bio je razgovor s ginekologinjom dr. Jelenom u KBC-u Split. “Ana, nije lako. Skupo je, iscrpljujuće i emotivno teško. Ali ako si sigurna…” Pogledala sam je u oči i rekla: “Sigurna sam.”

Počela sam štedjeti još prije dvije godine. Svaka kuna koju nisam potrošila na izlaske ili putovanja išla je na poseban račun. Kad sam skupila 40 tisuća kuna, mislila sam da je to dovoljno. Ali svaki pregled, svaka injekcija, svaki lijek – sve to košta više nego što sam mogla zamisliti. Na kraju sam prodala zlatni lančić koji mi je baka ostavila i uzela mali kredit od banke. Sve skupa – više od 50 tisuća kuna.

Prvi pokušaj nije uspio. Plakala sam cijelu noć, a ujutro sam morala na posao kao da se ništa nije dogodilo. Nitko nije znao osim Mirele i moje sestre Ivane. Ivana me grlila i šaptala: “Bit će bolje, Ana. Ne odustaj.” Ali bilo je teško ne odustati kad ti tijelo izdaje, kad hormoni divljaju, kad ti ljudi govore da si sebična jer želiš dijete bez muža.

Drugi pokušaj bio je još teži. Tijelo mi je bilo umorno, a duša još umornija. U čekaonici sam gledala druge žene – neke s muževima koji ih drže za ruku, a ja sama sa svojim strahovima i nadama. Jednog dana, dok sam čekala na ultrazvuk, starija gospođa mi je prišla: “Sine, zašto si sama?” Samo sam se nasmiješila i rekla: “Nekad je lakše biti sam nego s krivom osobom.” Nije ništa rekla, ali njezin pogled bio je pun razumijevanja.

Kad sam konačno saznala da sam trudna, nisam mogla vjerovati. Držala sam test u ruci i plakala od sreće i straha istovremeno. Prva kojoj sam javila bila je Mirela: “Mirela, uspjelo je!” Vrištale smo obje kroz telefon.

Ali tada su počeli novi problemi. Majka mi nije čestitala – samo je šutjela danima. Otac me izbjegavao po kući. Na poslu su počele kružiti priče – tko je otac? Zašto krijem? Jesam li normalna? Jednog dana kolegica Marija mi je rekla: “Ana, znaš da te ljudi ogovaraju?” Samo sam slegnula ramenima: “Neka pričaju. Ja znam zašto ovo radim.”

Trudnoća nije bila laka – povraćanja, nesanica, strahovi hoće li sve biti u redu. Ali svaki put kad bih osjetila bebu kako se miče, znala sam da se borim za nešto veće od svih tračeva i osuda.

Kad se mala Lara rodila, prvi put sam osjetila mir. Držala sam je u naručju i znala da bih opet prošla kroz sve boli i suze samo da mogu osjetiti taj trenutak.

Danas Lara ima tri godine. I dalje me ljudi pitaju gdje joj je otac, kako ću sama sve stići, jesam li požalila što sam išla protiv običaja i očekivanja društva.

Ali kad navečer legnem kraj nje i gledam kako spava, znam da nisam pogriješila.

Ponekad se pitam – koliko nas još ima koje šutimo o svojim snovima iz straha od osude? Koliko nas bi imalo hrabrosti kad bismo znale da nismo same?