Pismo ljubavnici mog muža — Pet godina kasnije: Sada si samo loša uspomena

„Ne mogu vjerovati da si imala obraza pojaviti se na školskom dvorištu, među svim tim roditeljima, kao da nisi napravila ništa loše!“, viknula sam u sebi dok sam stajala iza prozora naše dnevne sobe, gledajući te kako vodiš svog sina za ruku. Pet godina je prošlo otkako si pokušala razoriti moju obitelj, a još uvijek ne mogu izgovoriti tvoje ime. Za mene si uvijek bila samo ona žena — ona koja je pokušala ukrasti mog muža i oca moje djece.

Sjećam se tog dana kao da je bio jučer. Bio je običan četvrtak, kiša je lagano padala, a ja sam spremala ručak za Leu i Ivana. Marko je kasnio s posla, što nije bilo neobično, ali tog dana osjećala sam nemir u stomaku. Telefon je zazvonio. Bila si ti. Tvoj glas bio je tih, ali odlučan: „Moramo razgovarati. O Marku.“

Nisam znala što me više pogodilo — tvoja hladnoća ili činjenica da si znala broj našeg kućnog telefona. Sastale smo se u malom kafiću na Trgu bana Jelačića. Sjedila si preko puta mene, s onim lažnim osmijehom koji sam kasnije toliko puta viđala u snovima. „Volim ga“, rekla si bez imalo srama. „On voli mene.“

U tom trenutku svijet mi se srušio. Sve ono što sam gradila godinama — zajednički stan u Novom Zagrebu, ljetovanja na Braču, zajedničke večere s prijateljima iz djetinjstva — sve je nestalo u jednoj tvojoj rečenici. Nisam plakala pred tobom. Nisam ti dala to zadovoljstvo. Samo sam ustala i otišla, ali unutra sam bila slomljena.

Marko je došao kući kasno te večeri. Pogledao me u oči i znao je da znam. „Nisam htio…“, počeo je, ali nisam ga pustila da završi. „Imaš pet minuta da pokupiš stvari“, rekla sam mu drhtavim glasom. Djeca su spavala, a ja sam prvi put u životu poželjela nestati.

Tjedni su prolazili u magli. Ljudi su šaputali po zgradi, susjede su me gledale sažaljivo dok sam vodila djecu u školu. Moja mama, stara Bosanka iz Travnika, dolazila je svaki dan s toplim pogačama i riječima utjehe: „Sine, život ide dalje. Nećeš ti biti prva ni zadnja koju je muž prevario.“ Ali meni to nije bilo dovoljno. Htjela sam pravdu. Htjela sam da patiš kao što sam ja patila.

Marko se iselio k tebi nakon mjesec dana. Djeca su ga viđala vikendom, a ja sam svaku subotu plakala kad bi ih odveo. Pitala sam se što im govoriš dok sjede za tvojim stolom, jedući tvoje kolače. Jesi li im pokušavala biti majka? Jesi li im pričala o meni?

Jedne večeri, dok sam slagala Ivanove igračke, pronašla sam crtež na kojem smo bili nas troje — ja, Lea i Ivan — a Marko je stajao sa strane, tužan i malen. Srce mi se slomilo po drugi put.

Godine su prolazile. Naučila sam živjeti bez Marka. Pronašla sam posao u knjižnici, upoznala nove ljude, čak sam se povremeno smijala na kavama s prijateljicama iz srednje škole. Djeca su rasla, a ja sam rasla s njima. Naučila sam voljeti sebe ponovno.

A ti? Čula sam da si ga ostavila nakon dvije godine. Da ti je dosadio kad su nestali uzbuđenje i tajne poruke. Da si pronašla nekog novog — nekog tko nije imao djecu ni bivšu ženu koja ga podsjeća na sve što si uništila.

Marko se vratio u naš kvart prije godinu dana. Pokušao je razgovarati sa mnom, ispričavati se zbog svega što je napravio. „Bio sam glup“, rekao je jednom prilikom dok smo čekali Ivana ispred škole. „Izgubio sam sve zbog nečega što nije vrijedilo.“

Nisam mu odgovorila tada. Nisam imala snage ni volje ponovno otvarati stare rane.

A ti? Danas si samo loša uspomena. Više ne osjećam bijes ni tugu kad te vidim na ulici ili na roditeljskom sastanku. Samo ravnodušnost. Možda si ti izgubila više nego što misliš — izgubila si priliku biti čovjek, biti žena koja poštuje tuđu sreću.

Nekad se pitam: Jesi li ikad osjetila grižnju savjesti? Jesi li ikad pomislila na mene dok si ležala pored njega? Ili si jednostavno nastavila dalje, kao da ništa nije bilo?

Danas imam svoj mir. Djeca su dobro, ja sam dobro. Marko je samo otac moje djece, a ti si samo loša uspomena iz prošlosti.

Možda će netko reći da sam previše oprostila ili da nisam dovoljno borbena. Ali ja znam jedno: preživjela sam ono što mnoge žene ne bi mogle.

I zato te pitam — vrijedi li zaista uništiti tuđu sreću zbog nekoliko trenutaka strasti? Jesi li ikad pronašla ono što si tražila?