“Kada je Moj Dodatni Posao Postao Teret: Suočavanje s Financijskim Pritiskom u Roditeljstvu”
Kada se naša kći rodila, znala sam da povratak na moj posao s punim radnim vremenom nije opcija. Troškovi čuvanja djece bili su astronomski, a pomisao da ostavim svoju malu, krhku bebu na brigu nekome drugome bila je nepodnošljiva. Moj suprug, Ivan, i ja smo se složili da ću ostati kod kuće tijekom prve godine. Imali smo nešto ušteđevine, a njegov posao kao voditelj projekta u IT firmi bio je dovoljno plaćen da pokrije naše osnovne potrebe.
Prvih nekoliko mjeseci sve je išlo glatko. Ivanova plaća, uz povremene bonuse, držala nas je na površini. No kako su mjeseci prolazili, bonusi su postajali sve rjeđi. Tvrtka je prolazila kroz teško razdoblje, a Ivanova razina stresa rasla je. Mogla sam vidjeti zabrinutost urezanu na njegovom licu svaki put kad bi provjerio naš bankovni račun.
Osjećajući pritisak da financijski doprinesem, odlučila sam prihvatiti honorarni posao od kuće. Nije to bilo puno—samo neki poslovi pisanja koje sam mogla obavljati dok bi naša kći spavala. Bila sam uzbuđena što ću donijeti nešto dodatnog novca, nadajući se da će to olakšati teret Ivanu i dati nam malo prostora za disanje.
Kada sam rekla Ivanu o svom novom dodatnom poslu, činilo se da je iskreno oduševljen. “To je sjajno, Ana! Svaka mala pomoć znači,” rekao je s osmijehom. Na trenutak sam osjetila olakšanje i postignuće. No taj osjećaj nije dugo trajao.
Nekoliko tjedana nakon što sam započela novu rutinu, Ivan me pozvao na razgovor. “Ana,” započeo je nesigurno, “mislim da je vrijeme da ponovno procijenimo naše financije.” Kimnula sam glavom, očekujući raspravu o budžetiranju ili smanjenju nebitnih troškova. Umjesto toga, predložio je nešto što me iznenadilo.
“Mislim da bi bilo pošteno da počneš doprinositi za stanarinu i možda preuzmeš kupovinu pelena,” rekao je. Njegove riječi visjele su u zraku poput teške magle. Bila sam zatečena. Moj honorarni rad donosio je nešto novca, ali nije bio ni blizu dovoljan da pokrije tako značajne troškove.
“Ivane, već radim sve što mogu,” odgovorila sam pokušavajući zadržati glas stabilnim. “Cijela poanta mog ostanka kod kuće bila je ušteda na troškovima čuvanja djece.”
Uzdisao je, trljajući sljepoočnice. “Znam, ali sada su stvari teške. Moramo podijeliti teret.”
Osjetila sam kako mi se u želucu stvara čvor. Dodatni posao koji je trebao biti blagoslov pretvorio se u još jedan izvor stresa. Počela sam raditi duže sate, žrtvujući san i dragocjene trenutke s našom kćeri samo da bih ispunila njegova očekivanja.
Kako su tjedni prolazili, napetost u našem odnosu rasla je. Naši razgovori postali su napeti i ispunjeni neizrečenim zamjerkama. Osjećala sam se kao da podbacujem i kao majka i kao partnerica. Radost gledanja kako naša kći raste bila je zasjenjena financijskim brigama i pritiskom da doprinesem više nego što sam mogla podnijeti.
Jedne noći, nakon što smo stavili našu kćer na spavanje, slomila sam se. “Ivane, ne mogu više ovako,” priznala sam kroz suze. “Iscrpljena sam i preopterećena.”
Pogledao me s mješavinom frustracije i bespomoćnosti. “Ne znam što drugo učiniti, Ana. U ovome smo zajedno.”
Ali nije se činilo kao da smo više zajedno u ovome. Partnerstvo koje smo nekad imali činilo se kao da nestaje, zamijenjeno financijskim pritiskom i neispunjenim očekivanjima.
Na kraju, moj dodatni posao nas nije zbližio niti riješio naše probleme. Umjesto toga, istaknuo je pukotine u našem odnosu i ostavio me s pitanjem kako ćemo navigirati ovom novom fazom roditeljstva bez da izgubimo sebe u tom procesu.