Kad se srce slomi, a vjera ostane: Moj put kroz tugu i oprost
“Jesi li dobro, Lana?” upitala me mama dok sam zurila u ekran mobitela, srce mi je tuklo kao ludo. Prsti su mi drhtali dok sam gledala fotografiju na Instagramu: Ivan, moj bivši dečko, zagrljen s nekom crnokosom djevojkom. Njihova lica bila su nasmijana, a ispod slike stajao je komentar: “S tobom je sve lakše.” Osjetila sam kako mi se želudac okreće.
“Dobro sam, mama,” slagala sam, pokušavajući sakriti suze koje su mi navirale. Povukla sam se u svoju sobu, zatvorila vrata i sjela na krevet. U glavi mi je odzvanjalo: Kako je mogao tako brzo nastaviti dalje? Zar mu ništa nisam značila? Sjećanja na naše šetnje po Jarunu, zajedničke kave u onoj maloj slastičarni na Britancu, sve je to sada izgledalo kao tuđi život.
Nisam imala snage ni za što. Dani su prolazili u magli; išla sam na posao u jednu malu knjižaru u centru Zagreba, ali nisam bila prisutna. Kolegica Mirela me jednom povukla sa strane: “Lana, nisi ti ona stara. Znam da te boli, ali moraš pustiti.”
“Kako da pustim?” pitala sam je očajna. “On je bio sve što sam imala. Planirali smo budućnost, Mirela!”
“Znam… Ali imaš sebe. Imaš nas. I imaš vjeru, zar ne?”
Te večeri, kad sam došla kući, sjela sam pred ikonu svete Ane koju mi je baka ostavila. Prvi put nakon dugo vremena sklopila sam ruke i počela moliti. Nisam znala što točno tražim – možda samo malo mira u srcu.
“Bože, pomozi mi da oprostim Ivanu. Pomozi mi da pronađem mir i da ne mrzim ni njega ni sebe.”
Sljedećih dana pokušavala sam se držati rutine. Subotom bih išla s tatom na Dolac po povrće, a nedjeljom na misu s mamom. No, svaki put kad bih prošla pored mjesta gdje smo Ivan i ja provodili vrijeme, srce bi mi preskočilo.
Jedne večeri, dok sam sjedila s bratom Damirom u kuhinji, on je upitao: “Lana, jesi li ikad pomislila da možda nije bio pravi za tebe?”
“Kako to misliš?”
“Pa… uvijek si govorila da želiš nekoga tko će te podržavati u svemu. A Ivan… znaš i sama koliko puta te povrijedio svojim riječima. Sjećaš se kad ti je rekao da si preosjetljiva?”
Sjetila sam se te večeri kad smo se posvađali jer nisam htjela ići na tulum kod njegovih prijatelja. Rekao mi je da sam dosadna i da ga gušim. Tada sam mu oprostila jer sam mislila da ljubav mora boljeti.
Ali sada, kad gledam unatrag, shvaćam koliko sam sebe zapostavljala.
Jednog dana odlučila sam otići do crkve sv. Marka sama. Sjela sam u zadnju klupu i pustila suze da teku. “Bože, ako postojiš, pokaži mi put. Ne želim više biti zarobljena u prošlosti.” U tom trenutku osjetila sam neki mir – kao da mi netko šapće da će sve biti dobro.
Počela sam više razgovarati s mamom o svemu što me muči. Ona je prošla kroz sličnu bol kad ju je tata prevario prije mnogo godina. “Vjera mi je pomogla da mu oprostim,” rekla mi je jednom dok smo pile čaj od kamilice. “Nije lako, ali kad pustiš gorčinu iz srca, osjetiš slobodu.”
Prijateljica Sanja me nagovorila da odemo na vikend u Samobor. Šetale smo starim ulicama, jele kremšnite i smijale se kao nekad prije. Osjetila sam kako se polako vraćam sebi.
Jedne večeri dobila sam poruku od Ivana: “Znam da nije fer što ti pišem, ali želim ti reći hvala za sve. Nadam se da si dobro.”
Nisam mu odgovorila odmah. Prvo sam pročitala poruku nekoliko puta i onda otišla pred ikonu svete Ane. Pomolila sam se za njega – iskreno – prvi put bez ljutnje.
Nakon toga napisala sam mu: “I ja tebi želim sve najbolje. Oprosti ako sam te ikad povrijedila.” Kad sam poslala poruku, osjetila sam olakšanje kakvo nisam dugo.
Dani su prolazili i ja sam sve više osjećala mir u sebi. Počela sam volontirati u Caritasu, pomagati starijima iz susjedstva i više vremena provoditi s obitelji. Vjera mi je postala oslonac – ne zato što očekujem čuda, nego zato što mi daje snagu da prihvatim ono što ne mogu promijeniti.
Nedavno sam srela Ivana na tramvajskoj stanici kod Glavnog kolodvora. Pogledali smo se i samo klimnuli glavom – bez gorčine, bez tuge.
Danas znam da ljubav prema sebi dolazi prije svega drugog. I da vjera nije bijeg od boli nego način da je prebolimo.
Ponekad se pitam: Koliko nas još hoda ovim gradom sa slomljenim srcem i traži mir? Možda je vrijeme da više pričamo o tome kako vjera može biti lijek za dušu.