Kad ostaneš sam nakon trideset godina braka: Priča o ponovnom pronalasku sebe

“Znaš, Jasmina, mislim da je vrijeme da krenem dalje. Više nema smisla glumiti sreću.”

Te riječi su mi odzvanjale u glavi dok je Davor, moj muž, pakirao posljednji karton iz naše garaže. Stajala sam na pragu, ruke su mi drhtale, a srce mi je lupalo kao da će iskočiti iz grudi. Nisam plakala. Nisam vikala. Samo sam gledala kako odlazi čovjek s kojim sam provela više od pola svog života. Naša kćer Lana već je bila odrasla i živjela u Zagrebu, a sin Filip je radio u Njemačkoj. Kuća je odjednom postala prevelika i pretiha.

Kad su se vrata za njim zatvorila, osjetila sam prazninu. Ne onu tihu, melankoličnu prazninu, nego onu koja te guši, koja ti ne dopušta da dišeš. Sjedila sam satima za kuhinjskim stolom, zureći u šalicu kave koja se ohladila prije nego što sam je stigla popiti. “Tko sam ja sada?” pitala sam se. Trideset godina bila sam Davorova žena, majka Lani i Filipu. Sve moje odluke bile su vezane uz njih – što će jesti, gdje ćemo na more, kako ćemo platiti rate kredita. A sada? Sada sam imala samo sebe.

Prvih nekoliko tjedana nisam izlazila iz kuće osim do trgovine ili po kruh u pekaru kod gospođe Mire. Susjedi su šaptali iza leđa: “Jadna Jasmina, ostavio je zbog one mlađe iz firme.” Neki su me izbjegavali pogledati u oči, drugi su nudili lažnu utjehu: “Bit će bolje, draga, vrijeme liječi sve.” Nisam im vjerovala. Vrijeme ne liječi ništa – samo te natjera da se navikneš na bol.

Jedne večeri, dok sam slagala stare fotografije, naišla sam na sliku s mora iz 1992. godine. Smijali smo se na plaži u Crikvenici, Lana je imala dvije godine, a Filip još nije bio ni rođen. Sjetila sam se kako sam tada sanjala o tome da postanem učiteljica likovnog, ali život je imao druge planove – djeca, posao u administraciji, krediti… Svi moji snovi ostali su negdje po strani.

Te noći nisam mogla spavati. U glavi mi se vrtjela rečenica koju mi je mama često govorila: “Jasmina, nemoj nikad zaboraviti tko si.” Ali ja jesam. Zaboravila sam.

Sljedećeg jutra odlučila sam otići na tržnicu. Prvi put nakon dugo vremena obukla sam haljinu koju sam voljela još kao djevojka – plavu s bijelim točkicama. Na tržnici me dočekala poznata lica: Stipe s ribarnice, Ruža koja prodaje cvijeće… “Jasmina, nisi te dugo bilo!” nasmijala se Ruža i pružila mi buket frezija. Osjetila sam kako mi se oči pune suzama – ali ovaj put od zahvalnosti.

Počela sam svakodnevno šetati uz Savu. U početku sama, a onda mi se pridružila susjeda Ivanka, koja je prije dvije godine ostala udovica. “Znaš,” rekla mi je jednom prilikom dok smo sjedile na klupi, “kad ostaneš sam, imaš dvije opcije: ili ćeš se prepustiti tugi ili ćeš naučiti voljeti sebe.”

Nisam znala kako voljeti sebe. Cijeli život bila sam tu za druge. Ali odlučila sam pokušati.

Upisala sam tečaj slikanja u lokalnom kulturnom centru. Prvi dan bila sam najstarija među polaznicima – većina su bili studenti ili mlade mame koje su tražile izlaz iz svakodnevne rutine. Osjećala sam se nesigurno dok sam držala kist u ruci prvi put nakon trideset godina. Ali kad sam povukla prvi potez po platnu, nešto se u meni probudilo. Kao da sam ponovno udahnula život.

S vremenom su došle i male pobjede: prvi naslikani pejzaž koji je Lana objesila u svom stanu; večere s prijateljicama iz mladosti koje sam ponovno pronašla; prvi put kad sam sama otišla na izlet u Samobor i uživala u kremšnitama bez osjećaja krivnje.

Naravno, bilo je i teških dana. Dani kad bih poželjela nazvati Davora i pitati ga zašto je otišao. Dani kad bih plakala zbog svega što smo izgubili – ne samo brak, nego i iluziju da će sve biti dobro dokle god smo zajedno.

Jednog dana Filip me nazvao iz Njemačke: “Mama, jesi li dobro?”

“Jesam, sine,” odgovorila sam iskreno prvi put nakon dugo vremena. “Nije lako, ali učim biti dobro sama sa sobom.”

Lana me posjetila za vikend i donijela mi knjigu o ženskoj snazi nakon pedesete. Sjeli smo na balkon i pričale do kasno u noć o svemu što nas muči i raduje. Prvi put nije bilo potrebe skrivati tugu ni glumiti hrabrost.

Sada imam 58 godina i po prvi put osjećam da imam pravo biti samo Jasmina – nečija žena ili majka, nego osoba sa svojim željama i snovima. Još uvijek učim kako to izgleda u praksi – nekad nespretno, nekad bolno iskreno.

Ponekad se pitam: Je li moguće pronaći sreću nakon što ti se život raspadne? Može li žena u pedesetima zaista početi ispočetka? Što vi mislite – gdje završava tuga i počinje novi život?