Znam da nisam savršena, ali ni ti nisi ono što sam sanjala: Priča o raspadu jednog braka

“Znaš, Ivana, znam da nisam savršen, ali ni ti nisi ono što sam sanjao!” Damirov glas odjeknuo je kroz stan kao hladan vjetar s Velebita. Stajala sam nasred dnevnog boravka, držeći šalicu kave koja se tresla u mojoj ruci. Pogledala sam ga, pokušavajući pronaći trag onog muškarca kojeg sam nekad voljela, ali predamnom je stajao samo umoran čovjek, s podočnjacima i pogledom punim zamjeranja.

“A što si točno sanjao, Damire? Da ću svaki dan dočekivati tebe s osmijehom i toplom večerom? Da ću zaboraviti na svoje snove i postati samo tvoja sjena?” glas mi je zadrhtao, ali nisam mu dala da vidi suze koje su mi navirale na oči.

Sve je počelo kao bajka. Upoznali smo se na svadbi njegove sestre u Sarajevu. On je bio šarmantan, duhovit, znao je plesati sevdah bolje od svih. Ja sam bila studentica iz Zagreba, puna ideala i želje za životom. Sjećam se kako me gledao dok sam pričala o svojim planovima – o tome kako želim raditi u kulturnom centru, putovati, pisati knjige. Tada mi je govorio: “Ti si posebna, Ivana. S tobom želim graditi život.”

Ali život nije bajka. Nakon vjenčanja preselili smo se u Split, gdje je Damir dobio posao u građevinskoj firmi. Ja sam ostala kod kuće, najprije zbog trudnoće, a kasnije jer “nije bilo potrebe da radim”. Tako je barem on govorio. Prijateljice su mi govorile: “Budi sretna, imaš muža koji radi i brine za tebe.” Ali ja sam se osjećala kao ptica u kavezu.

Prvi problemi počeli su kad se rodila Lana. Damir je bio odsutan, stalno na poslu ili s prijateljima na kavi. Ja sam bila sama s djetetom, umorna i iscrpljena. Kad bih mu rekla da mi treba pomoć, odgovarao bi: “Pa ti si majka, to ti je posao.” Počela sam ga prezirati zbog te rečenice.

Jedne večeri, dok je Lana plakala jer joj je rastao prvi zub, a ja nisam imala snage ni za što osim plakanja s njom, Damir je došao kući pijan. “Opet nisi ništa skuhala? Što radiš cijeli dan?” pitao je. Tada sam prvi put poželjela otići.

Ali nisam otišla. Zbog Lani, zbog roditelja koji su me učili da brak treba izdržati, zbog straha od osude susjeda. U Splitu svi sve znaju – ako se razvedeš, odmah si tema na pijaci i u crkvi.

Godine su prolazile. Damir i ja smo postali cimeri. Razgovarali smo samo o računima i Lani. Kad bi došao vikend, on bi išao na nogomet s prijateljima ili kod svoje majke u Solin. Ja bih ostajala doma, gledala turske serije i sanjala o životu koji sam mogla imati.

Jednog dana Lana me pitala: “Mama, voliš li ti tatu?” Nisam znala što da joj odgovorim. Kako djetetu objasniti da ljubav može nestati? Da ponekad ljudi ostanu zajedno iz navike ili straha?

Pokušali smo razgovarati. Otišli smo čak i kod bračnog savjetnika u Splitu. Damir je šutio cijelo vrijeme, a kad smo izašli rekao je: “Ovo je glupost. Samo kompliciraš.” Tada sam shvatila da se ništa neće promijeniti.

Naša posljednja svađa dogodila se prošlog mjeseca. Damir je kasnio s posla, a ja sam ga čekala s večerom koju nije ni pogledao. “Znaš što? Znam da nisam savršen, ali ni ti nisi ono što sam sanjao!” viknuo je.

“A što si sanjao? Da ću biti tvoja sluškinja? Da ću zauvijek šutjeti i trpjeti?” uzvratila sam.

Te noći sam spakirala nekoliko stvari i otišla kod prijateljice Mirele u Kaštela. Lana je ostala s njim jer nisam imala snage povesti je usred noći. Plakala sam cijelu noć.

Sljedećih dana Damir me zvao samo da pita kad ću doći po stvari i kako ćemo podijeliti račune. Nije pitao za mene, nije pitao za nas.

Roditelji su bili šokirani. Mama mi je rekla: “Ivana, brak nije igračka! Moraš se boriti!” Tata je šutio, ali vidjela sam razočaranje u njegovim očima.

Mirela mi je rekla: “Ivana, nisi ti kriva što si htjela više od života.” Ali osjećala sam se kao da sam izdala sve – sebe, Lanu, roditelje.

Danas živim u malom stanu u Splitu i radim u knjižari. Lana dolazi svaki drugi vikend. Kad ode natrag tati, srce mi se slomi svaki put iznova.

Ponekad sretnem Damira na rivi. Pogledamo se kao dvoje stranaca koji dijele neku tajnu koju nitko drugi ne zna.

Pitam se: Je li ljubav dovoljna kad snovi nestanu? Jesmo li oboje krivi što smo postali ono čega smo se najviše bojali – dvoje ljudi koji više nemaju što reći jedno drugome?

Možda nismo savršeni, ali zar to znači da moramo zauvijek ostati nesretni?