Večer koju nikada neću zaboraviti: Kad se iluzije rasprše u jednom trenu
“Zašto si morala obući baš tu haljinu?” Ivana je šapnuo čim smo sjeli za stol, pogledavajući me ispod obrva. Srce mi je preskočilo. Nije to bio kompliment, već kritika, iako smo se tek upoznali prije nekoliko dana među policama knjižare u Radićevoj ulici. Tada mi se učinio šarmantnim, s onim nespretnim osmijehom dok je tražio posljednji roman Miljenka Jergovića. Razmijenili smo brojeve, razgovarali o knjigama, životu u Zagrebu i Sarajevu, o tome kako je teško pronaći nekoga tko te razumije. Bila sam uzbuđena zbog ovog izlaska, ali sada sam osjećala kako mi se grlo steže.
“Meni se sviđa ova haljina,” odgovorila sam tiho, pokušavajući zadržati osmijeh. Konobarica, Jasmina, došla je uzeti narudžbu. Ivan je naručio za oboje bez da me pitao što želim. “Dva puta lazanje i crno vino,” rekao je odlučno. Pogledala sam ga iznenađeno, ali on je samo odmahnuo rukom: “Vjeruj mi, ovdje su najbolje lazanje u gradu.”
Dok smo čekali hranu, pokušala sam vratiti razgovor na poznatu temu: “Jesi li pročitao onaj novi krimić od Pavličića?”
“Ma pusti knjige sad,” prekinuo me. “Reci mi nešto konkretno o sebi. Koliko imaš godina? Planiraš li se udati uskoro? Znaš, moja mama stalno pita kad ću konačno dovesti neku ozbiljnu djevojku kući.”
Osjetila sam kako mi obrazi gore. Nisam očekivala da će večer krenuti ovim smjerom. “Imam 29. Nisam razmišljala o braku još…”
“Pa što čekaš? Znaš kako to ide kod nas, kad pređeš tridesetu, svi te gledaju kao da si promašila život,” nasmijao se, ali nije bilo topline u tom smijehu.
Pogledala sam oko sebe, tražeći izlaz iz neugodne situacije. Par za susjednim stolom tiho se smijao, djevojka ga je držala za ruku. Poželjela sam biti bilo gdje drugdje.
Hrana je stigla. Ivan je odmah počeo jesti, ne čekajući ni da nazdravimo. “Znaš,” rekao je s punim ustima, “moja bivša je bila iz Sarajeva. Previše je pričala o svojim osjećajima. Nadam se da ti nisi takva.” Osjetila sam knedlu u grlu.
“Možda sam i ja previše emotivna,” odgovorila sam iskreno.
“To nije dobro. Muškarci ne vole kad žene previše analiziraju sve.”
Nisam više znala što reći. Sjetila sam se razgovora s mamom prije izlaska: “Samo budi svoja, nemoj pristajati na manje nego što zaslužuješ.” Ali sada sam se osjećala kao da ne zaslužujem ni ovo.
Ivanov mobitel zazvonio je usred večere. Pogledao je ekran i bez pardona odgovorio: “Ej, stara! Ma evo, na večeri sam s jednom curom… Da, da, izgleda pristojno… Ma javit ću ti kasnije.” Pogledao me i slegnuo ramenima: “Mama voli sve znati.”
Nisam mogla vjerovati što se događa. Osjetila sam suze kako naviru, ali nisam htjela plakati pred njim. Sjetila sam se svih onih razgovora s prijateljicama o užasnim dejtovima, ali nikad nisam mislila da ću i ja biti ta priča.
Nakon večere Ivan je predložio šetnju do Gornjeg grada. “Možda malo svježeg zraka popravi tvoje raspoloženje,” rekao je s podsmijehom.
Hodali smo u tišini. Pokušala sam skupiti hrabrost i reći mu što mislim: “Znaš, osjećam se neugodno zbog načina na koji razgovaraš sa mnom. Očekivala sam više poštovanja.”
Zastao je i pogledao me kao da sam rekla nešto potpuno nerazumno: “Ma nemoj biti tako osjetljiva. Danas su žene previše zahtjevne. Sve bi vi ravnopravnost, ali kad treba platiti račun ili donijeti odluku, onda ste tihe kao bubice.”
Nisam više mogla izdržati. Okrenula sam se i otišla prema tramvajskoj stanici bez riječi. Srce mi je lupalo kao ludo dok sam sjedila u tramvaju broj 6 prema Trešnjevci.
Kod kuće me dočekala mama s pitanjem: “Kako je bilo?”
Samo sam sjela za kuhinjski stol i počela plakati. Mama me zagrlila i šaptala: “Nisi ti kriva što si naišla na pogrešnog čovjeka. Bit će još prilika. Samo nemoj gubiti vjeru u sebe.”
Te noći nisam mogla zaspati. Razmišljala sam o svim očekivanjima koja društvo stavlja pred nas – da budemo lijepe, pristojne, spremne na kompromis, ali i dovoljno jake da izdržimo sve uvrede i poniženja.
Sutradan su me prijateljice zvale na kavu u Tkalčićevu. Prepričala sam im sve detalje večeri. Smijale smo se i plakale zajedno.
“Znaš što,” rekla mi je Emina iz Sarajeva, “nije problem u tebi nego u njemu i svima koji misle da imaju pravo određivati koliko vrijedimo.”
Pogledala sam ih i osjetila olakšanje što nisam sama.
I sada, dok ovo pišem, pitam se: Koliko nas još mora proći kroz ovakve večeri da bismo naučile reći – dosta? Zar nije vrijeme da prestanemo pristajati na manje nego što zaslužujemo?