Tri ljubavi mog života: Ivanova potraga za srećom
“Ne možeš tako, Ivane! Ne možeš svaki put pobjeći kad postane teško!” vikao je Robert dok su vrata stana tresnula za mnom. Kiša je padala po Sarajevu, a ja sam stajao na stepenicama, drhteći od bijesa i tuge. Bio je to naš treći veliki raskid u dvije godine. I svaki put sam mislio da je posljednji.
Robert je bio moja prva velika ljubav. Upoznali smo se na fakultetu u Zagrebu, obojica iz malih mjesta, obojica željni dokazivanja. Njegov osmijeh me razoružavao, a njegova tvrdoglavost me izluđivala. Moja mama, Jasna, nikad nije prihvatila našu vezu. “To nije prirodno, Ivane. Šta će selo reći?” govorila bi tiho dok bi mi rezala kruh za doručak. Otac je šutio, ali sam osjećao njegov pogled svaki put kad bih spomenuo Roberta.
Naša veza bila je puna strasti i svađa. Robert je želio da se preselimo u Njemačku, da pobjegnemo od predrasuda i počnemo iznova. Ja sam bio vezan za dom, za roditelje koji su starili i sestru Anu koja je prolazila kroz razvod. “Ne mogu ih ostaviti sada,” govorio sam mu. “Uvijek ćeš imati izgovor!” odgovarao bi on.
Na kraju, otišao je bez mene. Poslao mi je poruku iz Münchena: “Zaslužujem nekoga tko će birati mene.” Nisam mu odgovorio. Tjednima sam lutao gradom, izbjegavao prijatelje i obitelj, osjećajući se kao da sam izgubio dio sebe.
Godinu dana kasnije upoznao sam Nermina na planinarenju na Bjelašnici. Bio je smiren, pažljiv i uvijek spreman saslušati. S njim sam prvi put osjetio mir. Moja porodica ga je odmah zavoljela – mama ga je zvala “naš Nermin”, a otac ga je vodio u ribolov. Prvi put sam pomislio da bih mogao biti sretan.
Ali sreća nije dugo trajala. Nermin je imao tajne koje nije dijelio sa mnom. Jedne noći, dok sam pretraživao njegovu ladicu tražeći punjač, pronašao sam poruke od druge osobe – Amira iz Mostara. Srce mi je stalo. Suočio sam ga odmah.
“Ivane, nisam htio da te povrijedim… Nisam znao kako da ti kažem,” šaptao je kroz suze. “Zašto? Zar nisam bio dovoljan?” pitao sam ga drhteći.
“Nije do tebe… Ja još uvijek ne znam tko sam.”
Nakon toga više ništa nije bilo isto. Oprostio sam mu, ali povjerenje se nikad nije vratilo. Na kraju smo se mirno rastali, ali rana je ostala duboka.
Treća ljubav došla je kad sam najmanje očekivao – Zoran, kolega s posla u jednoj zagrebačkoj IT firmi. Bio je duhovit, otvoren i nije se bojao pokazati osjećaje. S njim sam prvi put javno držao nekoga za ruku na ulici. Nije ga bilo briga što ljudi misle.
Ali baš kad sam pomislio da sam pronašao ono što tražim, život me opet iznenadio. Mama se razboljela – rak dojke. Sve se promijenilo preko noći. Dani su prolazili u bolnici, a Zoran je bio uz mene koliko je mogao. Ali pritisak je bio prevelik.
“Ivane, ne možeš cijeli život živjeti za druge,” rekao mi je jedne večeri dok smo sjedili na klupi ispred bolnice.
“Oni su mi sve što imam,” odgovorio sam.
“A ja? Jesam li ja samo prolaznik u tvom životu?”
Nisam znao što da kažem. Zoran je otišao nekoliko tjedana kasnije – nije mogao više čekati da se odlučim između njega i porodice.
Mama je preminula u jesen. Otac se povukao u sebe, Ana se preselila kod muža u Split, a ja sam ostao sam u stanu punom uspomena.
Ponekad sjedim na balkonu i gledam svjetla grada, pitajući se gdje su sada Robert, Nermin i Zoran. Jesam li ih volio ili samo tražio spas od samoće? Je li moguće voljeti više puta u životu ili svaka nova ljubav samo pokriva rane od prethodne?
Možda ljubav nije ono što nas spašava, nego ono što nas oblikuje – kroz bol, gubitak i oprost.
Što vi mislite – jesmo li mi ti koji biramo ljubav ili ona bira nas? I koliko puta možemo voljeti prije nego što zauvijek zatvorimo srce?