Pinezka na karti: Istina na adresi Miętowa 14

Ponedjeljak, 19:03. Kiša je već počela sipiti kad sam izašla iz stana s vrećom smeća u jednoj ruci i ključevima od auta u drugoj. Nisam ni slutila da će mi tih nekoliko minuta promijeniti život. Samo sam htjela prebaciti auto bliže ulazu, da ne pokisnem kad se vratim iz trgovine. Kad sam otvorila vrata, dočekao me poznati miris njegovog parfema i plavičasti sjaj ekrana na konzoli. Navigacija je još uvijek bila uključena, a na ekranu je pulsirala pinezka: “Ostatni cilj: ul. Miętowa 14”. Ispod toga, vrijeme dolaska: petak, 18:11. Petak… Petak je dan kad mi uvijek kaže da ostaje duže na poslu zbog sastanaka.

Srce mi je počelo brže kucati. U glavi su mi se vrtjele slike: on, nasmijan, kako mi maše s vrata i govori: “Ne čekaj me s večerom, kasnit ću.” Uvijek petkom. Uvijek isti izgovor. Nisam mogla disati. Sjedila sam u autu, gledala tu pinezku kao da će mi ona dati odgovore koje nisam imala hrabrosti izgovoriti naglas.

Vratila sam se u stan kao u magli. Naša kćerka Lana gledala je crtiće, a muž, Ivan, sjedio je za stolom i tipkao nešto na mobitelu. “Jesi li prebacila auto?” pitao je bez da me pogleda. “Jesam,” odgovorila sam tiho, osjećajući kako mi glas podrhtava. “Sve u redu?” upitao je, podižući pogled. “Samo sam umorna,” slagala sam.

Te noći nisam spavala. Prevrćala sam se po krevetu, slušala njegovo ravnomjerno disanje i pitala se: tko ili što je na toj adresi? Zašto baš petkom? Zašto meni ništa nije rekao?

Sljedećih dana postala sam opsjednuta. Gledala sam ga drugačije, tražila znakove koje prije nisam primjećivala – poruke koje briše čim stignu, osmijeh kad mu zazvoni telefon, nervozu kad ga pitam o poslu. Lana je primijetila moju odsutnost. “Mama, što nije u redu?” pitala me dok smo zajedno slagale puzzle. “Ništa, ljubavi, samo sam malo umorna,” opet sam slagala.

U četvrtak navečer nisam mogla više izdržati. Sjela sam za kompjuter i upisala adresu Miętowa 14 u tražilicu. Prikazala se obična zgrada na rubu grada, ništa posebno. Nema firme, nema restorana, samo stambena zgrada. Srce mi je potonulo.

Petak je došao prebrzo. Ivan je kao i uvijek obukao svoju najbolju košulju i rekao: “Ne čekaj me s večerom.” Samo sam kimnula glavom. Kad su se vrata za njim zatvorila, obukla sam jaknu i pozvala taksi.

Stigla sam pred zgradu Miętowa 14 taman kad je Ivan izlazio iz auta. Pratila sam ga izdaleka, srce mi je tuklo kao ludo. Popeo se na treći kat i pozvonio na vrata. Otvorila mu je žena – crna kosa, nježan osmijeh – a pored nje djevojčica od možda pet godina potrčala mu je u zagrljaj: “Tata!”

Osjetila sam kako mi se svijet ruši pod nogama. Nisam mogla disati. Stajala sam tamo kao ukopana dok su vrata nestajala iza njega.

Nisam znam koliko sam stajala na kiši prije nego što sam skupila snagu vratiti se kući. Cijelu noć nisam oka sklopila. Kad se Ivan vratio, mirisao je po parfemu koji nije bio moj.

“Gdje si bio?” pitala sam ga ravno u oči.

Zastao je na trenutak, a onda slegnuo ramenima: “Na poslu, znaš već…”

“Nemoj lagati,” prekinula sam ga drhtavim glasom. “Znam za Miętowa 14. Vidjela sam te s njom… i s djetetom.”

Ivan je problijedio. Sjeo je za stol i pokrio lice rukama.

“Nisam htio da saznaš ovako…” šapnuo je.

“Koliko dugo?”

“Pet godina… Prije nego što smo se vjenčali… Nisam znao kako ti reći. Ona… ona je ostala trudna kad smo se mi tek upoznali. Nisam mogao ostaviti dijete bez oca…”

Osjećala sam kako mi se srce cijepa na komadiće. Sve laži, svi petci, svi naši zajednički trenuci – sada su imali drugu boju.

“Što sada?” pitala sam kroz suze.

Ivan je šutio dugo vremena.

“Ne znam,” rekao je napokon tiho.

Sljedećih dana živjeli smo kao stranci pod istim krovom. Lana je osjećala napetost i sve češće plakala bez razloga. Moja majka, Milena, dolazila je svaki dan i pokušavala me natjerati da jedem nešto.

“Sine, moraš misliti na Lanu,” govorila bi nježno dok mi stavlja tanjir pred nos.

“Kako da mislim na nju kad ne znam ni tko sam više?” odgovarala bih kroz suze.

Prijateljica Sanja me nagovarala da ga izbacim iz stana odmah.

“Ne zaslužuje te! Kako možeš živjeti s tim?”

Ali ja nisam znala što želim. Jesam li spremna oprostiti zbog Lanu? Ili zbog sebe? Ili bih trebala otići i početi ispočetka?

Jedne večeri sjela sam s Ivanom za stol.

“Ne mogu više ovako,” rekla sam odlučno. “Ili ćemo pokušati spasiti ovo što imamo – iskreno, bez laži – ili svatko ide svojim putem.”

Ivan me pogledao očima punim tuge i straha.

“Želim biti uz tebe i Lanu… Ali ne mogu napustiti ni drugo dijete…”

Tada sam shvatila – nema savršenog rješenja. Što god odlučila, netko će biti povrijeđen.

Danas još uvijek ne znam što će biti sutra. Ali znam da više nikada neću zatvarati oči pred istinom.

Možda vi znate odgovor: Je li moguće oprostiti ovakvu izdaju? Što biste vi učinili na mom mjestu?