Može li ljubav obnoviti povjerenje? Moj život nakon izdaje
“Zar stvarno misliš da sam glupa?” viknula sam, glas mi je pucao od suza i bijesa. Dino je stajao ispred mene, pogleda prikovanog za mokre pločice ispred ulaza u našu zgradu. Kiša je padala toliko snažno da su mi se pramenovi kose lijepili za lice, ali nisam osjećala ništa osim goruće boli u grudima.
“Nisam htio da saznaš ovako…” promucao je, a ja sam ga prekinula podignutom rukom.
“Nisi htio da saznam nikako!”
Sve je počelo prije tri dana, kad sam slučajno pročitala poruku na njegovom mobitelu. Nisam htjela biti ta žena koja špijunira muža, ali nešto u njegovom ponašanju zadnjih mjeseci nije mi dalo mira. Poruka od “Ivana” bila je kratka: “Fališ mi. Kad ćemo opet?”
U tom trenutku, sve slike naše prošlosti – prvi poljubac na Baščaršiji, vjenčanje u Splitu, rođenje naše kćeri Lejle – pretvorile su se u pepeo. Dino, moj Dino, kojeg sam voljela više od svega, izdao me.
Te noći nisam spavala. Lejla je došla u moj krevet oko ponoći, privila se uz mene i šapnula: “Mama, sanjala sam da si tužna.” Nisam joj znala lagati. Samo sam je zagrlila i pustila suze da teku tiho, da ne probudim bol koju sam pokušavala sakriti.
Sljedećeg jutra, dok je Dino sjedio za stolom i pio kafu kao da je sve normalno, nisam mogla izdržati.
“Ko je Ivana?” pitala sam ga ravno u oči.
Zaledio se. Ruke su mu zadrhtale. Znao je da nema smisla lagati.
“Nije ono što misliš…”
“Nemoj me vrijeđati! Sve znam!”
Počeo je pričati o poslu, stresu, o tome kako se osjećao izgubljeno nakon što je izgubio posao prošle zime. Kako sam ja bila previše zauzeta Lejlom i svojim poslom u školi. Kako mu je Ivana bila rame za plakanje. Kako se sve desilo samo jednom. Ili dvaput. Nisam više ni slušala.
Moja mama, Jasna, kad sam joj ispričala, samo je uzdahnula: “Muškarci su takvi, kćeri. Ako ga voliš, oprosti mu. Zbog Lejle.” Ali ja nisam htjela biti još jedna žena koja šuti zbog djeteta.
Dani su prolazili u magli. Dino je pokušavao sve – kupovao mi cvijeće, slao poruke, molio me da razgovaramo. Lejla je osjećala napetost i počela se povlačiti u sebe. Jedne večeri, dok sam joj čitala bajku za laku noć, pogledala me velikim smeđim očima:
“Mama, hoćeš li ti i tata opet biti sretni?”
Nisam znala što da joj kažem.
Moja najbolja prijateljica Sanja bila je jasna: “Jednom varalica, uvijek varalica. Nemoj mu dati drugu šansu!” Ali onda bih se sjetila svih naših zajedničkih godina, svih snova koje smo imali.
Jedne subote otišla sam kod psihologinje Amre. Sjela sam nasuprot nje i izgovorila ono što me najviše boljelo:
“Ne znam tko sam bez njega. Ali ne znam ni tko sam s njim nakon ovoga.”
Amra me gledala dugo i tiho rekla: “Povjerenje se ne vraća preko noći. Ali ako želiš pokušati, moraš prvo oprostiti sebi što si povjerovala u bajku.”
Te riječi su mi odzvanjale danima.
Dino nije odustajao. Pisao mi je pisma – prava pisma, rukom napisana – u kojima je opisivao svaki trenutak kad me povrijedio i koliko mu je žao. Priznao mi je sve: kako se osjećao manje vrijednim kad sam ja napredovala na poslu, kako ga je Ivana slušala kad ja nisam imala vremena.
Jedne večeri došao je kući ranije s Lejlom za ruku. Donijeli su mi kolače iz slastičarne u kojoj smo slavili našu prvu godišnjicu braka.
“Mama, tata kaže da te voli najviše na svijetu,” rekla je Lejla i poljubila me u obraz.
Dino me pogledao očima punim suza:
“Ne tražim da zaboraviš. Samo da mi dozvoliš da ti dokažem da mogu biti bolji. Za tebe. Za nas.”
Te noći nisam spavala. Razmišljala sam o svemu što smo prošli – o ratu koji nam je ukrao djetinjstvo, o godinama borbe za posao i dom, o svim sitnicama koje čine život vrijednim življenja.
Sljedećeg jutra sjeli smo za stol zajedno prvi put nakon dugo vremena. Rekla sam mu:
“Ne znam hoću li ikada moći opet vjerovati. Ali spremna sam pokušati – zbog sebe, ne zbog tebe ili Lejle. Ako želiš ostati, moraš biti strpljiv i iskren do kraja.”
Dino je klimnuo glavom i prvi put nakon dugo vremena vidjela sam iskru nade u njegovim očima.
Prošlo je nekoliko mjeseci otkako smo odlučili pokušati ponovo izgraditi naš brak. Povjerenje se vraća polako – svaki dan nova borba sa sumnjom i strahom. Ali svaki put kad Lejla nasmijana potrči prema nama oboma, osjetim da možda ipak ima nade.
Ponekad se pitam: Je li ljubav dovoljna da izliječi izdaju? Može li srce koje je jednom slomljeno opet voljeti istom snagom? Što vi mislite – vrijedi li boriti se za ljubav nakon izdaje?