Kada sudbina razdire snove: Priča o Marti i Danielu, ljubavi na rubu ponora

“Ne, Daniel! Ne idi sada!” – moj glas je pucao kroz tišinu stana, dok su mu ruke drhtale oko kvake. Kiša je tukla po prozoru, a ja sam osjećala kako mi srce lupa u grlu, kao da će iskočiti. “Marta, moram. Ne mogu više ovako. Sve nas guši…” – odgovorio je tiho, spuštajući pogled. U tom trenutku nisam znala hoću li ga više ikada vidjeti.

Sve je počelo sasvim obično. Daniel i ja smo bili zajedno već pet godina. On iz Travnika, ja iz Osijeka – spojila nas je studentska razmjena u Sarajevu. Prva godina bila je bajka: izleti na Trebević, kafa na Baščaršiji, smijeh do suza u malom stanu koji smo dijelili s još dvoje cimera. Sjećam se kako mi je jednom rekao: “Marta, ti si moj dom, gdje god bio.” Vjerovala sam mu više nego sebi.

Ali život ima svoje planove. Nakon što smo diplomirali, Daniel nije mogao naći posao u Osijeku, a ja nisam htjela ostaviti bolesnu majku samu u Bosni. Počeli su prvi problemi: udaljenost, umor, nesporazumi. Svaka naša svađa završavala je istim riječima: “Zašto uvijek ja moram birati između tebe i porodice?” – pitala sam ga jednom, a on je samo šutio.

Onda je došao onaj dan. Bio je četvrtak, sjećam se jer sam kasnila na posao u knjižari. Telefon je zazvonio dok sam vezivala cipele. “Halo?” – javila sam se nervozno. S druge strane čuo se nepoznat muški glas: “Jeste li vi Marta Kovačević? Morate odmah doći u bolnicu. Vaš zaručnik Daniel imao je nesreću.”

Svijet mi se srušio. Trčala sam kroz kišu, ne osjećajući ni hladnoću ni mokru kosu koja mi se lijepila za lice. U bolnici su mi rekli da je Daniel pao s motora – vozač auta ga nije vidio na raskrsnici kod Vijećnice. Ležao je bez svijesti, lice mu je bilo prekriveno ogrebotinama, a ruka mu je visila čudno pored tijela.

Dani su prolazili sporo kao vječnost. Sjedila sam pored njegovog kreveta, pričala mu o svemu što ćemo još raditi kad se probudi: “Znaš, Daniel, još nismo otišli na more zajedno… obećao si mi Pelješac.” Ali on nije odgovarao. Liječnici su govorili da moram biti jaka, ali kako biti jaka kad ti srce puca svaki put kad ga pogledaš?

Moja majka je dolazila svaki dan iz Travnika da me vidi. “Marta, moraš jesti… ne možeš tako,” govorila bi tiho dok mi je gurala tanjir pod nos. Ali hrana mi je bila bezukusna, kao i sve drugo.

Nakon tri tjedna Daniel se probudio. Prva riječ koju je izgovorio bila je moje ime. Plakala sam kao dijete, grlila ga i ljubila po licu. Ali radost nije dugo trajala – liječnici su rekli da ima trajna oštećenja na nozi i da možda više nikada neće moći normalno hodati.

Daniel se povukao u sebe. Počeo me odbijati, nije htio da ga gledam dok vježba s fizioterapeutom. Jedne večeri sam ga čula kako šapće: “Zašto baš ja? Zašto nam sudbina ovo radi?” Nisam imala odgovor.

Naši roditelji su dolazili svaki vikend – moji iz Travnika, njegovi iz Osijeka. Svi su imali svoje mišljenje: “Marta, mlada si još… ne moraš ostati uz njega ako ne možeš,” šaputala mi je tetka Ivanka dok smo pile kafu na balkonu bolnice. “Ne slušaj ih,” govorila mi je mama, “ljubav se dokazuje kad je najteže.” Ali ja nisam znala što osjećam – bila sam umorna od svega.

Jedne noći Daniel me pogledao ravno u oči: “Marta, pusti me da idem. Ne želim ti biti teret.” Osjetila sam kako mi se tlo pod nogama ruši. “Nisi teret! Ti si moj život!” viknula sam kroz suze. Ali on je samo okrenuo glavu.

Počeli smo se udaljavati. Više nije bilo onih dugih razgovora do kasno u noć, ni planova za budućnost. Sve se svelo na šutnju i kratke rečenice o terapiji ili lijekovima.

Jednog dana sam ga zatekla kako gleda stare slike na mobitelu – nas dvoje na Plitvicama, smijeh na licima, sunce u kosi. “Sjećaš li se kad smo mislili da nam ništa ne može stati na put?” upitala sam ga tiho. Nije odgovorio.

Tada sam shvatila – možda ljubav nije uvijek dovoljna. Možda postoje rane koje ni vrijeme ne može zaliječiti.

Nakon nekoliko mjeseci Daniel je odlučio vratiti se roditeljima u Osijek. Oprostili smo se bez riječi; samo dugi zagrljaj i pogled koji govori više od tisuću riječi.

Ostala sam sama u stanu koji više nije mirisao na nas dvoje nego na prazninu i izgubljene snove.

Danas, godinu dana kasnije, još uvijek sanjam o njemu. Ponekad pomislim da ću ga sresti negdje na ulici, da će me pogledati onim svojim toplim očima i reći: “Marta, hajde da pokušamo opet.” Ali znam da život ne daje drugu šansu svima.

Pitam se često – može li se ikada oprostiti sudbini što nam uzme ono što najviše volimo? I gdje pronaći snagu kad ti srce ostane prazno?