Kad ljubav postane teret: Priča o izgubljenoj porodici
“Dario, zar stvarno opet ideš kod Sanje?” moj glas je drhtao dok sam stajala na pragu dnevne sobe, stežući rub stare, izlizane majice. Dario je sjedio na kauču, pogled prikovan za ekran mobitela, kao da ga moje riječi ne dotiču. “Ivana, znaš da moram. Djeca od Damira nemaju nikoga osim mene. Sanja ne može sama sve to izdržati.”
Osjetila sam kako mi srce tone. Damir, njegov brat, poginuo je prije godinu dana u saobraćajnoj nesreći na putu za Sarajevo. Od tada, Dario je postao drugi otac njegovoj djeci i rame za plakanje njegovoj udovici Sanji. U početku sam ga podržavala, ali sada… sada sam osjećala da gubim muža, porodicu, sebe.
Naša djeca, Luka i Ema, sve češće su me pitala gdje im je tata. “Mama, hoće li tata opet doći na moj trening?” pitao bi Luka, dok bi Ema samo šutjela i gledala kroz prozor. Nisam imala odgovore. Nisam ih imala ni za sebe.
Jedne večeri, dok sam slagala veš u tišini naše spavaće sobe, čula sam Darija kako razgovara s nekim na hodniku. “Sanja, ne brini, doći ću sutra ranije. Znam da je Marko bolestan… Da, donijet ću lijekove. Ne brini se za ništa.” Osjetila sam kako mi suze naviru na oči. Nisam više mogla izdržati.
“Dario!” viknula sam kad je završio razgovor. “A šta je s nama? Kad si zadnji put pitao Luku kako mu ide u školi? Kad si zadnji put proveo večer sa mnom, bez mobitela u ruci?”
Pogledao me umorno, kao da sam mu teret. “Ivana, ne možeš biti sebična. Damirova djeca su ostala bez oca! Sanja je sama!”
“A mi? Mi nismo sami? Zar ti nije stalo do nas?”
Nije odgovorio. Samo je slegnuo ramenima i izašao iz sobe.
Dani su prolazili u istoj agoniji. Dario bi dolazio kasno, mirisao bi na tuđu kuću, tuđu djecu. Počela sam sumnjati – da li je moguće da između njega i Sanje ima nešto više? Nisam imala dokaza, ali ženska intuicija mi nije dala mira.
Moja majka, Marija, dolazila bi često pomoći oko djece. “Ivana, moraš razgovarati s njim ozbiljno. Ne možeš ovako živjeti. Djeca osjećaju sve,” šaptala bi dok bi prala suđe.
Jedne subote odlučila sam otići do Sanje. Pokucala sam na vrata njene kuće u predgrađu Mostara. Otvorila mi je blijeda i umorna žena, oči crvene od plača.
“Ivana… nisam očekivala…” promucala je.
“Sanja, možemo li razgovarati?”
Sjele smo za mali kuhinjski stol prekriven starim stolnjakom. Marko i Ana, njena djeca, igrali su se u kutu sobe.
“Sanja, znaš da te poštujem i žao mi je zbog svega što ti se dogodilo… Ali osjećam da gubim svog muža. Djeca ga skoro više ne viđaju. Ja ga više ne prepoznajem. Molim te… reci mi iskreno – ima li nešto između vas?”
Sanja je spustila pogled i suze su joj klizile niz obraze.
“Ivana… ne znam šta da ti kažem. Dario mi pomaže jer ne mogu sama… Ali nikad nije bilo ništa više od toga. Znam da ti je teško. I meni je teško. Svaki dan se pitam jesam li vam uništila brak time što sam prihvatila njegovu pomoć…”
Osjetila sam olakšanje i tugu istovremeno. Nije bilo prevare – ali bilo je izdaje druge vrste.
Vratila sam se kući prazna. Dario me čekao u dnevnoj sobi.
“Bio sam kod Sanje,” rekla sam tiho.
Pogledao me bez riječi.
“Dario… moraš odlučiti gdje ti je mjesto. Mi te trebamo isto kao i oni. Ako nastaviš ovako, izgubit ćeš nas sve.” Glas mi je drhtao od bola.
Te noći nismo spavali zajedno. On je ostao na kauču, ja u krevetu s Lukom koji se bojao mraka.
Sljedećih dana Dario je pokušavao biti prisutniji kod kuće – ali nešto se nepovratno promijenilo među nama. Povjerenje koje smo gradili godinama bilo je poljuljano.
Jedne večeri Luka me zagrlio i šapnuo: “Mama, hoće li tata opet biti naš tata?”
Nisam znala šta da mu kažem.
Danas sjedim sama za kuhinjskim stolom i pitam se – koliko žena u Bosni i Hrvatskoj živi ovu moju priču? Koliko nas šuti zbog osjećaja krivnje ili straha od osude?
Možda ste i vi jedna od njih? Da li ljubav zaista opravdava žrtvu vlastite sreće?