Između oprosta i izdaje: Moja borba s muževom nevjerom
“Jesi li ti normalan, Adnane? Kako si mogao?” vrištala sam dok su mi ruke drhtale, a mobitel s porukama još uvijek gorio u mojoj šaci. On je stajao nasred dnevnog boravka, spuštene glave, šutio. Na stolu su se hladile dvije šalice kave koje sam prije pola sata s ljubavlju skuhala, ne znajući da će mi se život u idućoj minuti raspasti.
“Amra, molim te… Nisam htio da saznaš ovako. Sve je gotovo, kunem ti se. Bio sam glup. Samo jednom…”
Samo jednom. Te dvije riječi odzvanjale su mi u glavi kao najgora kazna. Samo jednom je bilo dovoljno da uništiš naših deset godina braka, pomislila sam. Pogledala sam ga kroz suze, tražeći barem trunku istine u njegovim očima. Ali sve što sam vidjela bila je slabost.
Nisam znala što me više boli – njegova izdaja ili činjenica da sam možda posljednja koja je saznala. U malom gradu kao što je Travnik, ništa ne ostaje tajna. Već sutradan, dok sam kupovala kruh kod Senade, osjetila sam poglede iza leđa i šaptanje: “To je ona, jadna Amra…”
Vratila sam se kući i zaključala vrata za sobom. Djeca su bila kod moje mame. Sjela sam na pod kuhinje i plakala dok nisam ostala bez daha. Sjećanja su navirala: prvi poljubac na Vlašiću, zajednički stan u Sarajevu, rođenje naše Lejle… Sve je to sada izgledalo kao tuđi život.
Adnan je pokušavao razgovarati sa mnom. Pisao mi je poruke, ostavljao papiriće po stanu: “Volim te. Oprosti mi.” Jedne noći, kad sam mislila da spava, čula sam ga kako plače u kupaonici. Taj zvuk me slomio više nego njegova prevara.
“Zašto si to napravio?” pitala sam ga kad sam napokon skupila snage.
“Ne znam… Bio sam izgubljen. Posao, stres… Osjećao sam se kao da te gubim. Ona nije značila ništa. Ti si moj život, Amra.” Njegove riječi su bile iskrene, ali nisam znala mogu li mu vjerovati.
Moja sestra Mirela bila je bijesna: “Ako mu oprostiš, nikad više nećeš biti ista! Zaslužuješ bolje!”
Mama je bila tiha, ali njezine oči su govorile sve: tuga, razočaranje, ali i nada da će obitelj ostati na okupu.
Dani su prolazili u tišini i napetosti. Djeca su osjećala da nešto nije u redu. Lejla me pitala: “Mama, zašto tata spava na kauču? Jesi li ljuta na njega?”
Nisam znala što reći. Nisam htjela da djeca pate zbog naših grešaka.
Jedne večeri otišla sam do džamije. Sjela sam u zadnji red i molila Boga za snagu i mudrost. U meni se vodila bitka: oprostiti ili otići? Što znači biti jaka žena? Je li slabost oprostiti ili otići?
Sjetila sam se svoje rahmetli nane koja je uvijek govorila: “Brak je težak, dijete moje. Nije uvijek bajka. Ali kad voliš, boriš se dok ima smisla.”
Ali gdje je granica između borbe i poniženja?
Adnan je pokušavao sve: predložio je bračno savjetovanje kod psihologinje Ivane iz Zenice, prestao izlaziti s društvom, svaki dan kuhao večeru i pomagao oko djece.
Jedne noći me zagrlio dok sam plakala i rekao: “Znam da te ne zaslužujem. Ali molim te, daj nam još jednu šansu. Ne zbog mene – zbog nas svih.” Njegov glas je bio slomljen.
U tom trenutku shvatila sam koliko ga još uvijek volim – ali i koliko me povrijedio.
Počeli smo zajedno odlaziti na terapiju. Prvi susret bio je užasan – oboje smo plakali pred stranom ženom koja nas je gledala s razumijevanjem.
“Oprost nije zaborav,” rekla nam je Ivana. “Oprost je odluka da ne dopustite prošlosti da uništi vašu budućnost.”
Ali kako oprostiti kad te boli svaki pogled na njega? Kad osjetiš miris druge žene na njegovoj košulji čak i kad znaš da to umišljaš?
Moji prijatelji su bili podijeljeni: neki su govorili da budem jaka i odem; drugi su me molili da pokušam zbog djece.
Jedne večeri sjela sam s Adnanom na balkon. Gledali smo svjetla grada i šutjeli.
“Znaš,” rekla sam tiho, “ne znam hoću li ti ikad moći potpuno oprostiti. Ali želim pokušati – zbog nas, zbog djece… zbog svega što smo prošli.”
On me pogledao s olakšanjem i suzama u očima.
Dani prolaze, rana još boli, ali polako učim ponovno vjerovati – njemu i sebi.
Ponekad se pitam: Jesam li pogriješila što sam mu dala drugu šansu? Je li oprost slabost ili hrabrost? Što biste vi napravili na mom mjestu?