Između Dva Svijeta: Ljubav Preko Ekrana i Gorki Kraj
“Lejla, jesi li ti normalna? Udaješ se za nekoga koga nikad nisi vidjela uživo!” vikao je moj brat Dario dok je lupao vratima moje sobe. Suze su mi klizile niz lice, ali nisam mogla odustati. Amar i ja smo mjesecima razgovarali svaku noć, dijelili snove, strahove, smijali se do suza. Osjećala sam da ga poznajem bolje nego ikoga iz stvarnog života.
Moja mama, Jasna, sjedila je u kuhinji i tiho plakala. “Lejla, dijete, šta će reći ljudi? Šta ako te povrijedi?” U njenim očima vidjela sam strah, ali i onu tihu nadu da će možda baš ovaj put biti drugačije. Otac je šutio, gledao kroz prozor na kišu što je neumorno padala po sarajevskim krovovima.
Amar je bio iz Splita, ali već godinama živi u Njemačkoj. Upoznali smo se na nekoj Facebook grupi za Balkan u dijaspori. Prvo su to bile poruke o muzici, filmovima, a onda su došle duge noći ispunjene razgovorima o svemu – od rata do djetinjstva, od tuge do nade. Nikad nisam mislila da ću nekome toliko vjerovati.
“Lejla, ne možeš živjeti od snova!” vikala je teta Sanja kad je čula za vjenčanje. “On je Hrvat, ti si Bošnjakinja! Šta misliš kako će to završiti?”
Ali ja sam bila sigurna. Amar mi je slao slike svakog dana, slali smo jedno drugom pakete s omiljenim slatkišima, čak smo zajedno gledali filmove preko videopoziva. Kad mi je predložio da se vjenčamo čim se upoznamo, srce mi je preskočilo. “Lejla, život je kratak. Hajde da riskiramo!” rekao je kroz smijeh.
Na dan vjenčanja, stajala sam pred vratima male općinske sale u Sarajevu. Ruke su mi drhtale dok sam gledala kroz prozor tražeći poznato lice iz snova. Amar je kasnio. Moja porodica je šaptala iza leđa, a prijateljica Ena me grlila: “Ako ne dođe, idemo na ćevape i sve zaboraviš!”
Ali Amar je došao. Visok, nasmijan, s buketom divljeg cvijeća. Pogledali smo se i oboje zaplakali. “Znao sam da si stvarna,” šapnuo mi je dok smo stajali pred matičarem.
Vjenčanje je prošlo u magli – pjesma, smijeh, suze. Prvi put sam ga držala za ruku i osjećala kao da poznajem svaki njegov pokret. Ali već prve večeri osjetila sam hladnoću između nas. U hotelu smo sjedili na krevetu i gledali TV.
“Lejla, znaš… nije mi lako ovo sve,” rekao je tiho. “Moji roditelji nisu sretni što sam oženio Bošnjakinju. Tata mi nije ni čestitao.”
Osjetila sam kako mi srce tone. “Ali Amar… zar nismo rekli da ćemo biti jači od svega?”
Pogledao me tužno: “Nisam znao da će me toliko boljeti njihova šutnja.”
Sljedećih dana pokušavali smo biti sretni – šetali Baščaršijom, jeli burek na klupi kod Vijećnice, smijali se sitnicama. Ali svaki put kad bi mu zazvonio mobitel i vidio ime svog oca ili majke, lice bi mu se smrknulo.
Jedne večeri sjeli smo u mali kafić na Grbavici. Kiša je lupkala po staklu dok smo šutjeli nad hladnom kafom.
“Lejla,” rekao je napokon, “ne mogu više ovako. Volim te, ali osjećam se kao da sam izdao svoju porodicu. Oni ne žele ni čuti za tebe. Kažu da sam pogriješio što sam te oženio bez njihovog blagoslova.”
Osjetila sam kako mi se svijet ruši pod nogama. “A šta ćemo sad?” prošaptala sam.
“Ne znam,” odgovorio je iskreno. “Možda nam treba vremena… možda sam požurio…”
Te noći nisam spavala. Gledala sam Amarovu siluetu u polumraku hotelske sobe i pitala se gdje su nestali svi naši snovi sa ekrana.
Sutradan me ispratio do autobusa za Mostar gdje živi moja sestra. Poljubio me u čelo i rekao: “Oprosti ako nisam dovoljno jak za nas.” Nisam plakala pred njim – suze su tekle tek kad su vrata autobusa zalupila za mnom.
Danas sjedim na balkonu kod sestre i gledam u prazno dvorište dok djeca viču u daljini. Pitam se: Je li ljubav preko ekrana samo iluzija? Može li preživjeti kad stvarnost pokuca na vrata?
Možda smo oboje sanjali previše… Ili možda nismo imali dovoljno hrabrosti za borbu protiv svega što nas dijeli.
Šta vi mislite – može li prava ljubav preživjeti između dva svijeta ili smo osuđeni da ostanemo zatočenici svojih ekrana?