Dvije udaje, ali nikad zadovoljna: Priča o Ameli i njezinoj potrazi za ljubavlju

“Zar je moguće da opet sjedim sama, gledam kroz prozor ovog stana u Novom Zagrebu i pitam se gdje sam pogriješila?” – to mi je prošlo kroz glavu dok sam slušala kako kiša udara po limenom krovu. Telefon je šutio, a ja sam već satima čekala da se Dario javi. Drugi muž, druga šansa, a opet ista praznina.

Prva udaja bila je za Edina. Svi su govorili da je dobar dečko iz Sarajeva, vrijedan, pošten. Mama je bila presretna: “Amela, dijete moje, Edin će te čuvati kao kap vode na dlanu.” Ali ja nisam htjela samo sigurnost. Htjela sam leptiriće u stomaku, pažnju, da me netko gleda kao kraljicu. Edin je bio tih, povučen, radio je dva posla da nam ništa ne fali. Ali nije znao reći “volim te” onako kako sam ja zamišljala. Nije mi donosio cvijeće bez razloga, nije me iznenađivao večerama uz svijeće. Sve je bilo rutinski: posao, ručak, TV, spavanje.

Jedne večeri, nakon još jedne tihe svađe oko toga zašto ne pokazuje više osjećaja, rekla sam mu: “Edine, zar ti nije stalo do mene? Zar ne vidiš koliko se trudim?” On je samo slegnuo ramenima i rekao: “Amela, ja radim sve za nas. Nije mi lako. Možda ti treba netko drugi.” Te riječi su me pogodile kao nož. Ubrzo smo se razveli. Mama je plakala danima: “Šta ćeš sad sama? Ko će te više htjeti?”

Nakon razvoda preselila sam kod tetke u Zagreb. Tamo sam upoznala Darija na poslu. Bio je šarmantan, uvijek nasmijan, znao je što reći u pravom trenutku. S njim sam se osjećala kao princeza – barem prvih nekoliko mjeseci. Kupovao mi je poklone, vodio me na izlete po Jadranu, pričao mi o svojim snovima. Pomislila sam: “Evo ga! Ovo je ono što zaslužujem!”

Ali bajka nije dugo trajala. Dario je bio praktičan čovjek. Kad smo se vjenčali, sve se promijenilo. Počeo je raditi duže, često izlazio s prijateljima. Kad bih ga pitala gdje je bio, odgovarao bi: “Amela, ne mogu stalno biti uz tebe. Imaš sve što ti treba.” Počela sam osjećati istu prazninu kao s Edinom.

Najgore od svega bilo je to što nisam mogla imati djecu. Liječnici su rekli da su šanse minimalne. Dario nije pravio dramu oko toga, ali osjetila sam distancu. Njegova mama mi je jednom u lice rekla: “Sine moj zaslužuje porodicu. Šta će mu žena koja ne može roditi?” Te riječi su me slomile.

Jedne večeri, nakon što se Dario vratio kući pijan i bezvoljan, skupila sam hrabrost i pitala ga: “Dario, voliš li me još? Jesam li ti važna ili sam ti samo navika?” Pogledao me umorno i rekao: “Amela, ti si dobra žena, ali ne mogu ti dati ono što tražiš. Nisam tvoj princ iz bajke.”

Tada sam shvatila – cijeli život tražim nekoga tko će me obožavati, tko će me staviti na pijedestal. Odrasla sam uz priče o Pepeljugi i Snjeguljici, sanjala o muškarcu koji će me spasiti od svakodnevnice i učiniti da se osjećam posebnom. Ali stvarni život nije bajka.

Moja prijateljica Ivana često mi je govorila: “Amela, moraš prvo voljeti sebe. Nitko ti neće dati ono što sama sebi ne možeš pružiti.” Nisam ju tada slušala. Bila sam uvjerena da zaslužujem više – više pažnje, više nježnosti, više svega.

Sada sjedim sama u ovom stanu i razmišljam o svemu što sam prošla. Moja mama mi više ne govori ništa – samo me gleda tužno kad dođem u posjetu u Mostar. Tetka mi šalje poruke: “Dijete moje, život nije film.” A ja se pitam – jesam li ja kriva što sam vjerovala u bajke? Jesam li previše tražila?

Nekad se sjetim Edina i pitam se kako bi nam bilo da sam bila manje zahtjevna. Je li ljubav samo sigurnost ili nešto više? Je li pogrešno željeti biti voljena kao kraljica?

Jednog dana srela sam Edina na tržnici u Sarajevu. Bio je sretan, s novom ženom i dvoje djece. Pogledao me s osmijehom i rekao: “Amela, nadam se da si pronašla ono što si tražila.” Samo sam klimnula glavom i poželjela mu sreću.

Dario mi više ne šalje poruke. Na poslu svi misle da sam jaka žena koja zna što hoće. Ali nitko ne zna koliko noći provedem budna razmišljajući gdje sam pogriješila.

Možda nikad neću biti ničija kraljica. Možda moram naučiti biti svoja kraljica.

Ponekad se pitam – jesmo li mi žene s Balkana osuđene na to da uvijek tražimo više nego što nam život može dati? Ili jednostavno ne znamo cijeniti ono što imamo dok to ne izgubimo?

Što vi mislite – jesu li bajke krive za naša očekivanja ili smo same sebi najveći neprijatelji?