Kad sam morala birati između kruha i bliskosti: Priča jedne majke iz Sarajeva
“Ne razumiješ ti mene, mama! Nikad nisi ni pokušala!” Lejlin glas odjekuje kroz stan, a ja stojim na vratima njene sobe, držeći u ruci tanjur s večerom koju ionako neće pojesti. U njenim očima vidim sve ono što sam pokušavala zaboraviti – razočaranje, tugu, bijes. Zatvara vrata pred mojim licem, a ja ostajem sama u hodniku, pitajući se gdje sam pogriješila.
Bilo je to prije deset godina, u Sarajevu. Lejla je tada imala 12 godina, a ja sam bila samohrana majka koja je svakog dana brojala marke i kune, pokušavajući platiti režije i kupiti dovoljno hrane. Moj brat Dario stalno mi je govorio: “Ajla, nemaš izbora. Ovdje nema posla. Idi u Austriju, zaradi nešto za Lejlu.”
Sjećam se noći kad sam joj rekla da odlazim. Sjedile smo za kuhinjskim stolom, ona je crtala nešto na papiru, a ja sam skupljala hrabrost. “Lejla, mama mora otići raditi u Austriju. Bit će to samo godinu dana, obećavam.” Pogledala me onim velikim smeđim očima i šapnula: “A ko će me buditi za školu? Ko će mi praviti palačinke nedjeljom?”
Nisam znala što da odgovorim. Samo sam je zagrlila i obećala da ću svaki dan zvati. Nisam znala da će tih godinu dana postati tri.
Prvi mjeseci u Beču bili su pakao. Radila sam kao čistačica kod jedne starije gospođe iz Hrvatske, gospođe Marije. “Ajla, ti si dobra žena,” znala bi reći dok bih ribala podove. “Ali djeca brzo odrastu. Nemoj predugo ostati.”
Svaku večer sam zvala Lejlu preko Vibera. Ponekad bi se javila, ponekad ne. “Imam zadaću,” govorila bi kratko. Njena teta Sanja brinula se o njoj koliko je mogla, ali znam da joj nisam mogla nadomjestiti.
Jedne noći, nakon što sam poslala novac za novu zimsku jaknu, Lejla mi je poslala poruku: “Hvala na jakni. Ali nije isto kad te nema.”
Prolazile su godine. Slala sam pakete s čokoladama i igračkama, ali svaki put kad bih došla kući na nekoliko dana, osjećala sam se kao stranac u vlastitom domu. Lejla je odrasla bez mene – prva simpatija, prvi razred srednje škole, prvi put kad je dobila lošu ocjenu… Sve to prošlo je bez mog zagrljaja.
Jednog ljeta vratila sam se zauvijek. Donijela sam joj laptop i parfem iz Beča, ali ona me samo pogledala i rekla: “Zašto si se sad vratila? Sad kad više ne trebam nikoga?”
Moj brat Dario pokušavao je smiriti situaciju: “Lejla, mama je sve to radila zbog tebe.” Ali ona nije htjela slušati.
Godine su prolazile. Lejla je upisala fakultet u Zagrebu i sve rjeđe dolazila kući. Ponekad bih joj slala poruke: “Jesi li dobro? Trebaš li nešto?” Odgovarala bi kratko: “Sve ok.”
Jedne zime, kad je došla na praznike, pokušala sam razgovarati s njom. Skuhala sam njenu omiljenu supu i sjela nasuprot nje za stol.
“Lejla, znam da si ljuta na mene. Znam da ti nisam bila uzor kakav si zaslužila.”
Podigla je pogled s telefona i rekla: “Mama, ti si izabrala novac umjesto mene.”
Osjetila sam kako mi srce puca na hiljadu komadića. “Nisam birala novac… Birala sam da preživimo.”
“Možda smo mogle preživjeti i bez toga,” odgovorila je tiho.
Nisam imala snage reći ništa više. Te noći nisam spavala. Gledala sam stare fotografije – Lejlu s pletenicama na prvom danu škole, Lejlu kako puše svjećice na torti… Na svakoj slici nedostajalo je nešto – ja.
Danas živimo pod istim krovom, ali kao stranci. Ponekad čujem kako plače u svojoj sobi. Ponekad poželim vratiti vrijeme unatrag i ostati uz nju bez obzira na sve račune i dugove.
Ali znam da ne mogu promijeniti prošlost.
Pitam se svake noći: Jesam li bila sebična ili hrabra? Može li dijete ikada oprostiti majci što ga je ostavila zbog kruha? Možete li vi?