Svaki rođendan i Božić šaljem novac unucima: Samo tišina od najstarijeg unuka

“Opet ništa od Filipa…” promrmljala sam sebi dok sam sjedila za kuhinjskim stolom, gledajući u mobitel. Bilo je već deset dana otkako sam mu poslala novac za rođendan, a ni poruke, ni poziva. S druge strane, Ivana mi je odmah poslala poruku: “Bako, hvala ti! Kupit ću si knjige za fakultet!” Emina je čak nazvala i pričala mi dvadeset minuta o tome kako će s prijateljicama na izlet u Sarajevo. Ali Filip… tišina.

Moj sin Dario uvijek me pokušava utješiti: “Mama, znaš kakav je Filip. Zauzet je, fakultet, posao…” Ali ja znam da nije stvar samo u zauzetosti. Sjećam se dana kad sam ga prvi put držala u naručju, kad je bio moj mali anđeo, uvijek spreman na zagrljaj. Gdje je nestao taj dječak?

Prošle zime, kad sam ga pokušala nazvati za Božić, javila se govorna pošta. “Bako, ne mogu sad pričati, javit ću se kasnije.” Nikad nije nazvao. Sjedila sam tada sama za stolom, gledala kroz prozor kako snijeg prekriva dvorište i pitala se gdje sam pogriješila. Možda sam bila previše stroga kad je bio mali? Možda sam trebala više slušati njegove priče o video igricama koje nisam razumjela?

Jednog dana, dok sam slagala stare fotografije, naišla sam na sliku s Filipovog desetog rođendana. Svi smo bili tu: Dario, njegova supruga Sanja, Ivana i Emina s balonima u rukama, a Filip s osmijehom od uha do uha. Sjetila sam se kako mi je tada rekao: “Bako, najbolja si!” Suze su mi navrle na oči.

Nisam mogla više izdržati tu tišinu. Odlučila sam otići kod Darija i Sanje na ručak. Kad sam stigla, Emina mi je odmah potrčala u zagrljaj. Ivana je bila zauzeta učenjem, ali je došla pozdraviti. Filip nije bio tu. “Izašao je s prijateljima,” rekla je Sanja pomalo nelagodno.

Za stolom sam skupila hrabrost i upitala: “Dario, jesi li ti možda rekao Filipu da ne mora odgovarati na moje poruke?” Dario me pogledao iznenađeno: “Mama, naravno da nisam! On je već odrastao čovjek. Moraš ga pustiti da živi svoj život.”

“Ali ja samo želim znati da mu je stalo… Da me nije zaboravio,” odgovorila sam tiho.

Sanja je pokušala olakšati situaciju: “Možda mu je neugodno zbog novca? Znaš da on sada radi preko student servisa i pokušava biti neovisan. Možda misli da ti ne treba zahvaljivati svaki put.”

Ali meni nije bio važan novac. Važna mi je bila ta mala poruka, taj znak pažnje koji bi mi ugrijao srce.

Tjedan dana kasnije, odlučila sam napisati pismo Filipu. Pravo pismo, rukom napisano, kao nekad. Pisala sam mu o tome kako mi nedostaju naši razgovori, kako se sjećam kad smo zajedno slagali puzzle i kako bih voljela čuti nešto o njegovom životu. Napisala sam i da mi nije važan novac koji šaljem – važna mi je njegova riječ.

Prošlo je još nekoliko tjedana bez odgovora. Počela sam sumnjati u sebe. Možda sam stvarno dosadna stara baka koja ne razumije mlade? Možda su vremena drugačija? U trgovini sam čula dvije djevojke kako pričaju o tome kako im roditelji stalno šalju poruke i kako im to ide na živce. “Ma pusti ih, neka žive svoj život!” rekla je jedna.

Ali ja nisam mogla pustiti. Nisam mogla prihvatiti da je ljubav između bake i unuka nešto što može nestati samo zato što je netko odrastao.

Jednog popodneva zazvonio je mobitel. Nepoznat broj. Javila sam se nesigurno: “Halo?”

“Bako? Ovdje Filip.” Glas mu je bio tih, pomalo nesiguran.

“Filip! Kako si?” srce mi je poskočilo.

“Dobro sam… Oprosti što ti se nisam javljao. Znam da si slala poruke i novac… Nisam znao što da kažem. Osjećam se glupo što stalno primam tvoju pomoć kad bih trebao biti neovisan.”

Osjetila sam olakšanje i tugu istovremeno. “Filip, meni nije važno što ćeš napraviti s tim novcem. Važno mi je samo da znam da misliš na mene. Da te nisam izgubila.”

S druge strane čula sam uzdah. “Nisi me izgubila, bako… Samo… Nekad mi je teško pričati o svemu što me muči. Fakultet me pritišće, posao također… Nekad imam osjećaj da ne mogu nikome reći koliko mi je teško.”

“Znaš da uvijek možeš meni reći sve,” šapnula sam.

Nakon tog razgovora počeli smo češće komunicirati – ne svaki dan, ali dovoljno često da više ne osjećam onu bolnu tišinu. Filip mi je povjerio svoje brige oko ispita, svoje snove o putovanju u Prag i čak mi poslao fotografiju sa svojim prijateljima.

Ali još uvijek se pitam – koliko nas starijih sjedi sami za stolom i čeka poruku od svojih najmilijih? Koliko nas misli da smo zaboravljeni, dok naši unuci možda samo ne znaju kako nam prići?

Možda bi svi trebali češće pitati jedni druge: Jesmo li stvarno zaboravljeni ili samo nismo dovoljno glasni u svojoj ljubavi?