Svadbeni San Koji Se Pretvorio u Noćnu Moru: Kako Nas Je Novac Rastrgao
“Neću dozvoliti da nas gledaju kao sirotinju!” vikao je Ivan, Avin budući svekar, dok je lupao šakom po stolu. U tom trenutku, dok su se tanjuri tresli, a Ava stajala iza mene s rukama stisnutim u šake, osjetila sam kako mi srce tone. Sve što sam željela bilo je da moja kćerka ima lijepu svadbu, ali sada sam gledala kako se naš san raspada pred mojim očima.
Sve je počelo onog proljetnog jutra kad je Ava došla kući s osmijehom koji nisam vidjela još od njezinog djetinjstva. “Mama, Dino me zaprosio!” viknula je i bacila mi se u zagrljaj. Suze radosnice su mi navrle na oči. Moj muž, Stjepan, samo je šutke klimnuo glavom, ali znam da mu je srce bilo puno ponosa. U našoj maloj kući u predgrađu Zagreba, to je bio trenutak za slavlje.
Dogovorili smo da ćemo mi, kao Avini roditelji, platiti svadbu. Nismo bogati, ali smo godinama štedjeli za ovaj dan. Stjepan radi kao vozač autobusa, a ja sam medicinska sestra u domu zdravlja. Nije lako, ali znali smo da ćemo uspjeti. Dino i njegova obitelj dolaze iz malog mjesta kod Tuzle. Njegov otac Ivan radio je godinama u Njemačkoj, ali ga je bolest vratila kući prije vremena. Svi su pričali kako su nekad imali novca, ali sada su jedva spajali kraj s krajem.
Prvi sastanak dviju obitelji bio je topao. Ivan i njegova žena Jasmina donijeli su domaću rakiju i baklavu. Svi smo se smijali i planirali veliko slavlje. Ali čim se povela riječ o troškovima, Ivanovo lice se smračilo.
“Mi bismo voljeli sudjelovati u troškovima,” rekao je tiho, gledajući u pod.
“Nema potrebe,” odgovorila sam brzo. “Mi smo već sve isplanirali, samo želimo da svi uživamo.”
Ivan je tada podigao pogled i prvi put sam u njegovim očima vidjela nešto što nisam znala protumačiti – ponos pomiješan sa stidom.
Sljedećih tjedana pripreme su išle svojim tokom. Ava je birala vjenčanicu s prijateljicama, Dino je tražio bend, a Stjepan i ja smo obilazili restorane i dogovarali jelovnik. Sve dok jedne večeri nije zazvonio telefon.
“Mama… Dino i ja smo se posvađali,” Ava je jecala s druge strane linije. “Njegov tata ne želi da vi platite svadbu. Kaže da će svi misliti da su oni sirotinja i da ga to sramoti pred rodbinom iz Bosne. Dino ne zna što da radi…”
Te noći nisam spavala. Stjepan je samo šutio i gledao kroz prozor. Znao je što znači muški ponos na Balkanu – znao je koliko boli kad ne možeš svojoj djeci pružiti ono što misliš da zaslužuju.
Sutradan smo pozvali Ivana i Jasminu na razgovor. Sjeli smo za stol, a atmosfera je bila napeta kao pred oluju.
“Ivan, molim te, reci što te muči,” započela sam tiho.
Ivan je duboko uzdahnuo. “Ne mogu dozvoliti da vi sve platite. Što će reći moji? Da sam nesposoban? Da ne mogu sinu dati ni za svadbu?”
“Ali nije važno tko plaća! Važno je da su djeca sretna!” pokušala sam ga uvjeriti.
“Vama možda nije važno, ali meni jeste!” viknuo je Ivan i tada prvi put izgubio kontrolu.
Jasmina ga je pokušala smiriti: “Ivane, molim te…”
Ali on nije popuštao. “Neću dozvoliti da nas gledaju kao sirotinju!”
Ava je tada ustala i kroz suze rekla: “Ako se zbog novca ne možemo dogovoriti, možda ni ne trebamo imati svadbu!”
Tišina koja je uslijedila bila je gora od bilo kakve svađe.
Dani su prolazili u napetosti. Dino nije dolazio kod nas, Ava se povukla u sobu i nije htjela razgovarati ni sa kim. Stjepan i ja smo šutjeli za stolom, svaki zarobljen u svojim mislima i brigama.
Jednog jutra došla sam do Avine sobe i zatekla ju kako plače nad starim albumom sa slikama iz djetinjstva.
“Mama,” šapnula je, “zašto ljudi dopuštaju da ih ponos uništi? Zar nije ljubav važnija od novca?”
Nisam imala odgovor. Samo sam ju zagrlila i plakala s njom.
Tada sam odlučila otići kod Ivana sama. Našla sam ga u dvorištu kako popravlja staru Ladu.
“Ivane,” rekla sam tiho, “znam da ti nije lako. Ali zar nije važnije da djeca budu sretna? Svi ćemo izgubiti ako ih natjeramo da biraju između nas i svoje sreće.”
Ivan me pogledao umornim očima. “Znaš li ti kako je to kad cijeli život radiš i na kraju nemaš ništa? Kad te vlastita djeca gledaju kao gubitnika?”
“Znam kako je kad ti srce puca jer gledaš dijete kako pati zbog tuđeg ponosa,” odgovorila sam iskreno.
Dugo smo šutjeli. Onda mi je Ivan pružio ruku.
“Hajde da ovo riješimo kao ljudi,” rekao je napokon.
Svadba se održala skromnije nego što smo planirali – bez velikih sala i skupih bendova, ali s puno ljubavi i smijeha. Na kraju dana svi smo plakali – od sreće što smo ipak ostali zajedno.
I sada, dok gledam Avu i Dinu kako plešu prvi ples kao muž i žena, pitam se: Koliko još obitelji mora proći kroz ovakve boli zbog ponosa i novca? Zar nam stvarno materijalno vrijedi više od sreće naše djece?