Posljednja želja moje svekrve: Granica koju nisam mogla prijeći

“Ne mogu vjerovati da mi to tražiš, Ružica!” povikala sam, držeći šalicu kave tako čvrsto da mi se ruka tresla. Svekrva je sjedila nasuprot mene, s onim svojim poznatim, tvrdoglavim izrazom lica. “Samo te molim da razmisliš,” rekla je tiho, ali odlučno. “Znam da nije lako, ali ja nemam nikog drugog.”

Sve je počelo prije šest mjeseci, kad je Ivan, moj muž, primio poziv iz bolnice u Osijeku. Njegova majka, Milena, pala je niz stepenice u svojoj staroj kući u Đakovu. Ivan i ja smo odmah sjeli u auto i vozili satima po kiši, dok su brisači škripali i Ivan šutio, stisnutih usana. Znao je da će to značiti samo jedno: Milena više ne može sama.

Nakon što se oporavila, bilo je jasno da povratak u njenu veliku, hladnu kuću nije opcija. “Znaš da nemamo mjesta,” rekla sam Ivanu dok smo slagali njene stvari u kutije. “Naš stan ima dvije sobe. Gdje će ona spavati?” Ivan je samo slegnuo ramenima. “Ne mogu je ostaviti samu. Znaš kakav je moj brat Dario – njega nije briga ni za koga osim za sebe.”

I tako je Milena došla kod nas. Prvih nekoliko tjedana bilo je napeto, ali podnošljivo. Milena je bila tiha, povučena, često gledala kroz prozor i uzdisala. Noću sam čula kako šapće molitve ili plače. Ivan je izbjegavao razgovore s njom, a ja sam pokušavala održati mir.

Ali onda su počele sitnice: Milena je prigovarala kako kuham, kako perem rublje, kako odgajam našu kćer Anu. “U moje vrijeme djeca nisu smjela ovako razgovarati s odraslima,” govorila bi kad bi Ana nešto pitala ili proturječila. Ivan bi samo odmahnuo rukom: “Pusti mamu, Ružice, stara je…”

Jednog dana, dok sam slagala veš, Milena je došla do mene s ozbiljnim izrazom lica. “Moramo razgovarati,” rekla je. Sjela sam na rub kreveta, osjećajući kako mi srce lupa. “Prodali smo moju kuću. Novac je na računu. Ja… želim da ga ostavite Dariju kad umrem.”

Zinula sam od šoka. “Kako to mislite? Pa Dario vas nije ni posjetio! Mi smo vas primili pod svoj krov!”

Milena je spustila pogled. “On je moj sin. Ti imaš svoju obitelj, Ružice. Ivan ima tebe i Anu. Dario nema nikog osim mene…”

Osjetila sam kako mi se krv penje u lice. “A što je s nama? Što je s Ivanom? On vas njeguje, vozi doktorima, brine se za vas! Dario vas se sjeti samo kad treba novac!”

Milena je šutjela dugo, a onda tiho rekla: “Znam da nije pošteno. Ali majka uvijek voli svoje dijete, bez obzira na sve…”

Te noći nisam mogla spavati. Ivan je ležao pored mene, okrenut prema zidu. “Jesi li znao za ovo?” šapnula sam.

“Znao sam da će nešto tražiti,” odgovorio je umorno. “Ali nisam mislio… Ružice, ona nikad nije voljela mene kao Darija. Uvijek sam bio drugi izbor.”

Sljedećih dana atmosfera u stanu bila je ledena. Ana je osjećala napetost i povukla se u sebe. Milena je sve češće plakala ili sjedila sama u kuhinji.

Jednog jutra dok sam joj donosila čaj, Milena me pogledala ravno u oči: “Znam da me mrziš zbog ovoga. Ali molim te, nemoj mi to zamjeriti kad me više ne bude.” Nisam znala što reći.

Ivan i ja smo se svađali gotovo svaku večer. “Zašto uvijek moraš biti ti ta koja popušta?” vikao bi Ivan. “Zašto ja moram biti taj koji nikad nije dovoljno dobar?”

Pokušala sam razgovarati s Dariom, ali on se samo nasmijao preko telefona: “Ma pusti staru neka radi što hoće! Ja ionako ne računam na ništa od nje.” Taj njegov smijeh me još više razbjesnio.

Prolazili su tjedni i Milena je postajala sve slabija. Jedne večeri me pozvala k sebi: “Ružice… oprosti mi što ti ovo stavljam na leđa. Znam da nisi zaslužila.” Suze su joj tekle niz lice.

Te noći sam dugo razmišljala – o žrtvi, o ljubavi, o tome što znači biti majka i snaha u ovoj zemlji gdje se očekuje da žene sve izdrže i prešute.

Kad je Milena umrla, ostavila nam je pismo: “Molim vas da ispunite moju posljednju želju.” Ivan i ja smo sjedili za stolom, gledali se bez riječi.

Na kraju smo novac podijelili – pola Dariju, pola nama. Nitko nije bio sretan.

Danas često razmišljam: Jesam li pogriješila što sam popustila? Je li ljubav prema obitelji uvijek žrtva? Što biste vi učinili na mom mjestu?