Pismo ljubavnici mog muža — Pet godina kasnije: Sada si samo ružna uspomena

„Ne mogu vjerovati da opet sanjam tvoj glas, Amra. Pet godina je prošlo, a još uvijek mi odzvanjaš u mislima kao da si jučer stajala pred mojim vratima. Sjećaš li se tog dana? Ja ga ne mogu zaboraviti. Bila je subota, kiša je padala, a ja sam spremala ručak za Nedima i djecu. Zvono na vratima, tvoj parfem prije nego što sam te uopće vidjela. Pogledala si me ravno u oči, bez srama, i rekla: ‘Mislim da bi trebala znati s kim ti muž provodi vrijeme.’

Nikada nisam osjetila takvu hladnoću u prsima. Kao da mi je neko iščupao srce i ostavio rupu kroz koju je curila sva toplina iz mog tijela. Nedim je došao kući kasnije, mokar do kože, i nije mogao izgovoriti ni riječ. Samo je sjeo za stol, gledao u pod. Djeca su trčala oko nas, smijala se, a meni su suze klizile niz lice dok sam rezala kruh. Nisam htjela praviti scenu pred njima. Nisam htjela da osjete kako se naš svijet raspada.

Tih prvih mjeseci nakon što sam saznala za vas, bila sam prazna ljuštura. Moja sestra Ivana dolazila je svako jutro s toplom kavom i riječima utjehe. ‘Ajde, Jasmina, nisi ti kriva. On je budala, a ona… ona će dobiti što zaslužuje.’ Ali ja nisam tražila osvetu. Samo sam željela razumjeti – zašto? Što si to imala što ja nisam? Jesam li bila previše umorna od posla, od djece, od života? Jesam li zaboravila biti žena dok sam pokušavala biti dobra majka?

Nedim je molio za oprost. Pisao mi je poruke dok sam bila na poslu u školi: ‘Jasmina, pogriješio sam. Volim te. Ne mogu bez tebe i djece.’ Ali svaka njegova riječ bila je kao kamen u mom želucu. Nisi ti bila samo prolazna avantura – bila si prijetnja mojoj obitelji, mojoj sigurnosti, mom identitetu.

Sjećam se kad sam prvi put sjela s djecom i pokušala im objasniti zašto tata više ne spava kod kuće. Dino je imao samo šest godina i pitao: ‘Mama, jesi li ti ljuta na tatu?’ Nisam znala što reći. Kako objasniti djetetu da ljubav može biti tako krhka? Da ljudi koje najviše voliš mogu napraviti najveću štetu?

Moja mama, stara Sarajka, govorila mi je: ‘Dijete moje, brak je težak. Moraš znati oprostiti.’ Ali kako oprostiti kad svaki put kad zatvorim oči vidim vas dvoje zajedno? Kad mi prijateljice šapuću iza leđa: ‘Jadna Jasmina, vidiš li kako je smršavila?’

Prošla sam kroz pakao – od sramote na poslu kad su kolegice počele nagađati tko je ta druga žena, do beskrajnih noći kad bih ležala budna i brojala zvukove tramvaja ispod prozora. Ponekad bih poželjela da te nikada nisam upoznala, da nikada nisam čula tvoje ime.

Ali sada, pet godina kasnije, pišem ti ovo pismo ne zato što te mrzim, nego zato što želim završiti ovu priču. Ti si sada samo ružna uspomena – poglavlje koje sam morala pročitati da bih naučila koliko vrijedim.

Nedim i ja smo prošli kroz terapiju. Bilo je dana kad sam mislila da nema povratka. Kad bi me pogledao onim svojim tužnim očima i rekao: ‘Jasmina, ne znam kako da ti vratim povjerenje.’ A ja bih mu odgovorila: ‘Ne radi se više o povjerenju. Radi se o tome tko smo postali zbog svega ovoga.’

Djeca su odrasla. Dino sada igra nogomet u Želji, a Lejla piše pjesme o ljubavi i gubitku. Ponekad ih gledam i pitam se jesam li ih zaštitila dovoljno od svega što se dogodilo. Jesam li im pokazala da ljubav može preživjeti izdaju?

Ti si nestala iz naših života jednako brzo kao što si u njih ušla. Pričalo se po gradu da si otišla u Zagreb, da si tamo pronašla novog muškarca. Možda si sada sretna. Možda si zaboravila na nas. Ali ja nisam zaboravila lekciju koju si mi dala – da nikada ne smijem zaboraviti sebe zbog drugih.

Nedavno smo Nedim i ja sjedili na balkonu, pili kavu i gledali zalazak sunca nad Miljackom. Pogledao me i rekao: ‘Znaš li koliko te volim?’ Prvi put nakon dugo vremena povjerovala sam mu.

Ovo pismo nije osveta. Nije ni molba za oprost. Ovo je moj način da kažem zbogom onome što si predstavljala – nesigurnosti, boli, sumnji u sebe.

Možda ćeš jednog dana pročitati ove riječi i shvatiti koliko si malo zapravo značila u velikoj slici mog života. Možda ćeš shvatiti da nisi uspjela uništiti ono što smo Nedim i ja gradili godinama.

A možda ćeš samo okrenuti glavu i nastaviti dalje – kao što ću i ja.

Ponekad se pitam: Je li moguće potpuno oprostiti? Ili samo naučimo živjeti s ranama koje nam drugi ostave? Što vi mislite – može li ljubav preživjeti izdaju?