Ostavljena od majke: Priča o izdaji, ljubavi i oprostu
“Zašto si me ostavila?” – riječi su koje mi odzvanjaju u glavi dok gledam kroz prozor stare bakine kuće u Travniku. Kiša lupa po staklu, a ja stiskam šaku, pokušavajući zadržati suze. Baka Mara sjedi za stolom i tiho plete, kao da ne primjećuje moju borbu. Ali ona zna. Ona je uvijek znala.
Imala sam samo šest godina kad je mama, Jasmina, spakirala svoje stvari i otišla s novim mužem, Nedimom. “Ti si još mala, bolje ti je s bakom,” rekla mi je tada, a ja sam vjerovala da je to istina. Baka me tješila: “Nije lako biti majka, dušo. Možda će se vratiti.” Ali godine su prolazile, a mama nije dolazila. Rođendani su prolazili bez njezinih čestitki, a svako pismo koje sam joj pisala ostajalo je bez odgovora.
S vremenom sam naučila živjeti bez nje. Baka me učila kuhati grah i razvlačiti jufku za pitu. U školi sam bila dobra, ali uvijek povučena. Djeca su znala zadirkivati: “Gdje ti je mama? Zašto te nikad ne dođe pokupiti?” Nisam imala odgovor. Samo bih slegnula ramenima i požurila kući.
Jednog dana, kad sam imala sedamnaest, baka je pala niz stepenice. Hitna pomoć, bolnica, strah – sve se odjednom srušilo na mene. Liječnici su rekli da će se oporaviti, ali trebaće vremena. Tada sam prvi put nakon dugo godina čula mamin glas. Nazvala je iz Sarajeva: “Čula sam za baku… Kako si ti?” Glas joj je bio hladan, kao da razgovara sa strancem.
“Dobro sam,” slagala sam. “Baka će biti bolje.”
“Možda bih trebala doći…” rekla je nesigurno.
Nisam znala što da odgovorim. Srce mi je tuklo kao ludo. Nakon toliko godina, sada se sjetila?
Tri dana kasnije, pojavila se na vratima s Nedimom i polusestrom Lejlom koju nikad prije nisam vidjela. Lejla je imala deset godina i gledala me velikim smeđim očima punim znatiželje. Mama me zagrlila nespretno, kao da grli nekog koga je tek upoznala.
“Kako si odrasla…” promrmljala je.
Baka je bila sretna što ju vidi, ali ja nisam mogla sakriti gorčinu. Navečer sam slušala kako razgovaraju u kuhinji.
“Maro, znaš da mi nije bilo lako… Nedim nije htio da vodim Amru sa sobom. Nismo imali novca ni za nas dvoje…”
“Ali sad si tu,” rekla je baka tiho. “I Amra te treba više nego ikad.”
Sljedećih dana mama se trudila biti prisutna. Kuhala je ručak, išla sa mnom u trgovinu, pokušavala razgovarati o školi i planovima za fakultet. Ali svaki put kad bi me pogledala, vidjela bih u njenim očima nelagodu – kao da se boji mog pitanja: Zašto?
Jedne večeri nisam više mogla izdržati.
“Zašto si otišla? Zašto nisi ni zvala? Jesam li ti išta značila?”
Mama je spustila pogled. “Bila sam mlada… Uplašena… Nisam znala kako biti majka sama. Nedim nije htio dijete koje nije njegovo… Mislila sam da će ti biti bolje s Marom nego sa mnom u bijedi i svađama.”
“Ali nisi ni pokušala! Nikad!” vrisnula sam.
Lejla je ušla u sobu i zbunjeno nas pogledala.
“Mama, što se događa?”
Mama ju je zagrlila i šapnula: “Ništa, dušo.” Pogledala me preko njenog ramena – oči su joj bile pune suza.
Nakon nekoliko tjedana mama je počela sve više pričati o prodaji bakine kuće. “Znaš, Amra, ova kuća vrijedi dosta… Mogli bismo svi zajedno početi novi život u Sarajevu. Tebi bi bilo lakše na fakultetu, a baka bi bila bliže bolnici.”
Osjetila sam hladan znoj na leđima. Zar se vratila samo zbog kuće?
Jedne noći čula sam baku kako plače u svojoj sobi.
“Neću napustiti ovu kuću… Ovdje sam provela cijeli život… Amra nema ništa drugo osim ovoga…”
Sljedećeg jutra suočila sam mamu.
“Ako si došla samo zbog kuće, idi odmah! Ne trebaš nam tvoja pomoć ako ćeš nas opet ostaviti čim prodaš sve što možeš!”
Mama je šutjela dugo vremena, a onda tiho rekla: “Ne znaš kako je teško biti sama… Nisam znala što drugo napraviti…”
Nisam joj vjerovala. Ali Lejla me zagrlila i šapnula: “Voljela bih da si mi sestra svaki dan.” Taj zagrljaj bio je prvi tračak nade nakon godina boli.
Baka se polako oporavljala, a mama je ostala još nekoliko tjedana. Nije više spominjala prodaju kuće. Jednog jutra otišla je bez pozdrava – samo mi je ostavila pismo na stolu:
“Draga Amra,
Znam da ti nikad neću moći nadoknaditi izgubljene godine niti ispraviti sve pogreške. Možda ćeš mi jednog dana oprostiti. Volim te na svoj nesavršeni način.
Tvoja mama”
Dugo sam gledala to pismo i plakala kao dijete koje sam bila kad me ostavila.
Danas imam dvadeset četiri godine i studiram psihologiju u Sarajevu. Baka živi sa mnom u malom stanu blizu fakulteta. Mama mi povremeno šalje poruke – kratke i nespretne – ali više ne očekujem ništa od nje.
Ponekad se pitam: Je li moguće oprostiti nekome tko te izdao kad si bio najranjiviji? Ili su neke rane jednostavno preduboke da bi ikad zacijelile? Što biste vi učinili na mom mjestu?