Ostavila me majka: Ljubav moje nane i istina o njenom povratku

“Zašto si me ostavila?” riječi su koje mi se vrte u glavi dok gledam u vrata dnevne sobe, iza kojih stoji moja majka, nakon deset godina odsustva. Ruke mi drhte, a srce lupa kao da će iskočiti iz grudi. Nana Azra sjedi pored mene, njene stare ruke nježno stežu moju. “Ne moraš joj ništa reći ako ne želiš, Amra,” šapće mi, ali ja znam da moram. Predugo sam čekala ovaj trenutak.

Bilo mi je šest godina kad me mama ostavila na pragu nane Azre u Sarajevu. Sjećam se tog jutra kao kroz maglu – ona u crvenoj jakni, kosa svezana u rep, oči pune suza koje nije htjela pokazati. “Amra, budi dobra kod nane. Mama mora nešto riješiti, brzo će se vratiti,” rekla je i nestala niz stepenice. Nana me privukla k sebi, a ja sam plakala dok nisam zaspala od umora.

Godinama sam svako jutro gledala kroz prozor, nadajući se da ću je vidjeti kako dolazi niz ulicu. Nana je bila sve što sam imala – kuhala mi je najbolju supu od tikvica, pričala priče o djedu koji je poginuo u ratu, tješila me kad bih sanjala mamu. “Tvoja mama te voli, samo ima puno briga,” govorila bi, ali ja sam osjećala prazninu koju ništa nije moglo ispuniti.

U školi su me djeca zadirkivala. “Gdje ti je mama? Zašto živiš s bakom?” pitala bi Mirela iz razreda. Nisam znala šta da kažem. Ponekad bih slagala da mi je mama bolesna ili da radi u Njemačkoj. Samo nana i ja smo znale istinu – ona me ostavila jer joj nisam bila potrebna.

Prošle su godine. Nana je starila, a ja sam rasla uz njenu ljubav i brigu. Kad sam napunila šesnaest, nana je počela kašljati i slabiti. Liječnici su rekli da ima problema sa srcem. Tada sam prvi put osjetila pravi strah – šta ako ostanem sama?

Jednog dana, dok sam spremala večeru, zazvonilo je na vratima. Otvorila sam i ugledala ženu koju sam jedva prepoznala – bila je mršavija, kosa joj je bila obojena u plavo, a oči umorne. “Amra… to sam ja, tvoja mama,” rekla je tiho. Nisam znala šta da kažem. Nana je došla do vrata i samo ju je nijemo gledala.

Prvih dana njenog povratka sve je bilo čudno. Pokušavala je razgovarati sa mnom, donosila poklone iz Zagreba gdje je živjela s novim mužem Ivanom i sinom Filipom. “Znam da ti nije bilo lako bez mene… Ali sad sam tu,” govorila je. Ali ja sam osjećala zid između nas.

Jedne večeri čula sam kako razgovara s nanom u kuhinji dok su pile kafu.

“Azra, znaš da nisam imala izbora… Bila sam mlada, nisam znala šta ću s djetetom. Ivan ne zna za Amru, ne smije saznati. Došla sam jer mi treba tvoja pomoć…”

Nana ju je prekinula: “Ti si došla zbog sebe, ne zbog Amre! Cijeli život si bježala od odgovornosti!”

Stajala sam iza vrata i slušala kako mi se svijet ruši. Nisam joj bila važna – došla je jer joj nešto treba, možda novac ili pomoć oko papira. Suze su mi tekle niz lice dok sam se pitala zašto nikad nisam bila dovoljna.

Sljedećih dana mama je pokušavala biti prisutna – vodila me u kino, kupovala mi odjeću, ali svaki put kad bi me pogledala, vidjela bih krivnju u njenim očima. Jedne noći skupila sam hrabrost i pitala: “Zašto si stvarno došla?”

Pogledala me dugo i teško uzdahnula: “Amra… Ivan želi dijete, ali ne može imati svoje. Trebam tvoje papire da dokažem da imam kćerku… Ako pristaneš, mogu ti pomoći da odeš sa mnom u Zagreb, da imaš bolji život…”

Osjetila sam kako mi se srce cijepa na pola. Nisam joj bila kćerka – bila sam joj papir, dokaz za novi život koji nije uključivao mene kao osobu.

Nana me zagrlila te noći kao nikad prije. “Ti si moje dijete koliko i njeno,” šapnula mi je kroz suze.

Dani su prolazili u tišini i napetosti. Mama je sve češće odlazila iz kuće na telefonske razgovore s Ivanom. Jednog jutra spakirala je kofere i rekla: “Ako ne želiš poći sa mnom, razumijem… Ali moram otići.”

Gledala sam je kako odlazi drugi put iz mog života. Ovaj put nisam plakala – osjećala sam olakšanje i tugu istovremeno.

Nana i ja smo ostale same. Njena ljubav bila je jedina konstanta u mom životu. Naučila me što znači biti voljen bezuvjetno.

Danas imam dvadeset godina i studiram psihologiju u Sarajevu. Mama mi se javlja povremeno porukama iz Zagreba – kratko i hladno. Nana je još uvijek tu za mene, slabija ali nasmijana.

Ponekad se pitam: Je li krv važnija od ljubavi? Može li nas porodica izdati više nego bilo ko drugi? Šta vi mislite – šta znači biti prava majka?