Molitva unuke koja je ostala bez odjeka: Zašto je teško pomoći onima koje najviše volimo?
“Mama, ne možeš to ignorirati! Baka više ne može živjeti sama u onom vlažnom stanu!” viknula sam, glas mi je zadrhtao, ali nisam mogla više šutjeti. Stajala sam nasred dnevnog boravka, dok su moji roditelji, Mirela i Jasmin, sjedili na kauču i gledali u pod. Bilo je kasno proljeće, a kroz prozor se čuo lavež pasa i miris pokošene trave. Ali u našoj kući mirisalo je na napetost.
Baka Nada je udovica već jedanaest godina. Djed je umro naglo, srce ga je izdalo jedne hladne decembarske noći. Ostala je sama u malom stanu na trećem katu zgrade bez lifta, u predgrađu Sarajeva. Taj stan su kupili zajedno, s mukom i kreditima, a sada je postao njena zamka. Zidovi su vlažni, prozori propuštaju hladnoću, a svaka zima joj donosi nove bolove u kostima.
“Lejla, znaš da nije tako jednostavno,” uzdahnula je mama. “I mi imamo kredite, znaš kako je danas…”
“Ali imate za novi auto! Imate za ljetovanje! A za baku nemate?” prekinula sam je, osjećajući kako mi suze naviru na oči. Tata je samo šutio, stisnutih usana. Nikad nije volio konflikte.
Baka mi je bila sve. Kad sam bila mala, vodila me u park, pravila mi pitu od jabuka i pričala priče o svom djetinjstvu u Mostaru. Bila je nježna, ali i tvrdoglava. Nikada nije tražila ništa za sebe. Sada, kad joj je najviše trebalo, moji roditelji su okretali glavu.
Jednog dana sam otišla kod bake bez najave. Otvorila mi je vrata u staroj kućnoj haljini, kosa joj je bila svezana u punđu, a lice umorno.
“Lejla, dušo moja! Šta radiš ovdje ovako rano?”
“Došla sam da te vidim. I da ti donesem kolače iz slastičarne.”
Sjela sam za njen mali stol u kuhinji. Zidovi su bili puni fleka od vlage. Baka je pokušavala sakriti koliko joj smeta hladnoća.
“Bako, zašto ne kažeš mami da ti treba novi stan? Da ti treba pomoć?”
Pogledala me tužno. “Neću da budem teret nikome. Znaš kako je danas… Svi imaju svoje brige.”
“Ali nije fer! Ti si njima sve dala! Zar ne zaslužuješ malo mira?”
Baka se nasmiješila onim blagim osmijehom koji mi je uvijek topio srce. “Dušo, život nije uvijek fer. Ali imam tebe, i to mi je dovoljno.”
Nisam mogla prihvatiti takav odgovor. Vratila sam se kući odlučna da nešto promijenim.
Te večeri sam opet pokrenula razgovor s roditeljima. “Ako vi ne možete kupiti baki stan, ja ću raditi preko ljeta! Zaposlit ću se u pekari ili kafiću! Samo da joj pomognemo!”
Mama me pogledala kao da sam dijete koje ništa ne razumije. “Lejla, ti si još mlada. Ne znaš koliko život može biti težak. Mi nismo bogati ljudi.”
“Ali niste ni siromašni! Samo ste sebični!” viknula sam i istrčala iz sobe.
Te noći nisam mogla spavati. Razmišljala sam o svim onim staricama koje viđam na pijaci kako prodaju peršun i domaća jaja da prežive. Koliko ih ima koje su zaboravljene od svoje djece? Koliko ih pati u tišini?
Sljedećih dana atmosfera u kući bila je ledena. Mama nije pričala sa mnom osim kad bi morala. Tata me izbjegavao pogledati u oči.
Jednog popodneva baka me nazvala.
“Lejla, dušo… Nemoj se ljutiti na mamu i tatu. Oni te vole, samo… život ih je umorio. Ne zamjeri im.” Glas joj je bio tih.
“Ali bako… Ne mogu gledati kako patiš!”
“Nisam ja nesretna. Imam tebe. I to mi daje snagu.” Osjetila sam kako mi suze klize niz lice.
Nakon tog razgovora odlučila sam nešto poduzeti sama. Počela sam tražiti studentske poslove i štedjeti svaki dinar od džeparca. Pisala sam pisma rodbini u Zagrebu i Mostaru, pitala ima li netko tko bi mogao pomoći baki pronaći bolji stan ili barem popraviti ovaj.
Ali dani su prolazili, a ništa se nije mijenjalo. Roditelji su ostali tvrdoglavi; mama bi samo slegnula ramenima kad bih spomenula baku.
Jednog dana baka se razboljela – upala pluća zbog hladnoće u stanu. Ležala je u bolnici, blijeda i iscrpljena.
Stajala sam pored njenog kreveta i držala je za ruku.
“Bako, obećavam ti… Kad odrastem i budem imala svoj novac, kupit ću ti najljepši stan na svijetu!”
Baka se nasmiješila i poljubila me u čelo.
“Samo budi dobra osoba, Lejla. To mi je važnije od bilo kojeg stana.”
Kad se vratila kući iz bolnice, roditelji su napokon pristali razgovarati o renoviranju njenog stana – ali ne zato što su shvatili moju bol, nego zato što ih je strah natjerao na akciju.
Danas često razmišljam: Zašto nam treba tragedija da bismo pomogli onima koje volimo? Zašto šutimo dok naši najmiliji pate?
Možda će netko od vas imati odgovor na ovo pitanje – ili barem hrabrosti da ne ponovi istu grešku.