Moj sin zaslužuje više: Kad obitelj okrene leđa

“Ne mogu više, Jasmina! Ne mogu gledati kako naš mali Dino spava u sobi gdje prokišnjava plafon!” viknula sam, glas mi je zadrhtao, a suze su mi već navirale na oči. Gledala sam svog muža, Daria, kako sjedi na rubu kreveta, pogleda prikovanog za pod. Zrak u našoj maloj iznajmljenoj garsonijeri bio je težak, ispunjen neizgovorenim riječima i godinama nakupljenog razočaranja.

“Šta hoćeš da radim? Već sam pričao s roditeljima. Rekli su da ne mogu pomoći. Kažu da smo odrasli ljudi i da se moramo sami snaći,” odgovorio je tiho, gotovo šaptom, kao da se boji vlastitih riječi.

“Dario, tvoj otac ima tri stana u Zagrebu! Tvoja majka svaki mjesec ide u shopping u Beč! A mi ovdje brojimo kune i molimo Boga da nam gazda ne povisi stanarinu! Zar je to pošteno? Zar Dino ne zaslužuje više?”

Dario je šutio. Znao je da sam u pravu, ali između njega i njegovih roditelja uvijek je stajao zid – zid ponosa, očekivanja i neizgovorenih pravila. Njegova majka, gospođa Vesna, nikad me nije prihvatila. “Ti si iz radničke obitelji, Jasmina. Dario je mogao bolje,” govorila bi prijateljicama kad bi mislila da ne čujem. A njegov otac, gospodin Željko, uvijek bi me gledao kao da sam uljez u njihovom svijetu.

Sjećam se prvog ručka kod njih. Sjedili smo za ogromnim stolom od oraha, a ja sam osjećala kako mi ruke drhte dok pokušavam pravilno držati vilicu. Dino je tada imao samo godinu dana i plakao je jer mu je bilo dosadno. Vesna je prevrnula očima: “Djeca trebaju znati biti mirna za stolom.” Taj ručak završio je mojim suzama u kupaonici i Dario me tješio govoreći da će sve biti bolje.

Ali nije bilo bolje. Godine su prolazile, a njihova hladnoća postajala je sve očitija. Kad smo odlučili kupiti stan, skupili smo svaku kunu koju smo mogli. Moji roditelji su prodali vikendicu na Plitvicama da nam pomognu s kaparom. Dario je radio prekovremeno, ja sam uzela dodatne smjene u trgovini. Ali to nije bilo dovoljno. Fali nam još 20 tisuća eura – iznos koji bi Vesna i Željko mogli dati bez da trepnu.

Jedne večeri, nakon što sam uspavala Dina, sjela sam na balkon i gledala svjetla grada. U meni se miješala ljutnja i tuga. Zašto nas ne žele podržati? Zar im nije stalo do unuka? Ili do nas? Počela sam preispitivati sve – svoj brak, svoju vrijednost, pa čak i svoju odluku da ostanem s Dariom.

Sutradan sam skupila hrabrost i otišla kod Vesne i Željka sama. “Molim vas,” rekla sam držeći ruke na koljenima da ih ne vide kako drhte, “ne tražim za sebe. Samo želim da Dino ima dom. Da ne mora seliti svakih godinu dana. Da ima svoj kutak.”

Vesna me pogledala preko naočala: “Jasmina, vi mladi danas sve biste na gotovo. Mi smo gradili godinama. Neka Dario nauči što znači boriti se.” Željko je samo slegnuo ramenima: “Nije dobro djecu učiti da se sve dobije bez truda.” Osjetila sam kako mi srce puca na komadiće.

Vratila sam se kući slomljena. Dario me zagrlio, ali između nas je sada bio još jedan zid – zid nemoći i srama. Počeli smo se svađati zbog sitnica: zbog nereda u kuhinji, zbog računa za struju, zbog toga što Dino nema dovoljno prostora za igru.

Jedne noći čula sam ga kako razgovara telefonom s majkom:

“Mama, molim te… Dino je tvoj unuk… Ne tražim za sebe… Samo malo pomoći…”

Nakon toga dugo je sjedio u mraku. Nisam imala snage ni pitati što mu je rekla.

Dani su prolazili, a ja sam osjećala kako gubim nadu. Dino je crtao kuće s velikim prozorima i vrtovima i pitao me kad ćemo imati svoj dom. Nisam znala što da mu kažem.

Jednog jutra došla sam po njega u vrtić i odgajateljica mi je rekla: “Dino često priča kako će uskoro imati svoju sobu. Jako se veseli tome.” Osjetila sam knedlu u grlu. Kako objasniti djetetu da snovi nisu uvijek dostižni?

Počela sam razmišljati o povratku kod mojih roditelja u Bosansku Gradišku. Tamo bismo možda mogli početi ispočetka, daleko od Vesnine hladnoće i Željkove osude. Ali Dario nije htio ni čuti za to.

“Ovdje mi je posao, Jasmina! Ovdje smo pokušali sve izgraditi! Ne mogu samo tako otići!”

“A ja više ne mogu ovako!” viknula sam kroz suze.

Te noći nisam spavala. Razmišljala sam o svemu što smo prošli – o ljubavi koja nas je spojila, o snovima koje smo imali kad smo bili mladi i naivni, o tome kako nas je život slomio na mjestima gdje smo bili najtanji.

I sad sjedim ovdje, pišem ovu priču dok Dino spava kraj mene na madracu na podu. Pitam se gdje smo pogriješili – jesmo li trebali biti ponosni ili ponizni? Je li obitelj samo krv ili nešto više? I koliko dugo čovjek može izdržati kad ga vlastita obitelj ostavi na cjedilu?

Možda netko od vas ima odgovor: Što biste vi učinili na mom mjestu? Koliko vrijedi dostojanstvo kad dijete sanja o domu?