Kad sam otišla u Njemačku: Priča o izgubljenim godinama i neizrečenim riječima

“Ne možeš to razumjeti, mama! Nisi bila tu kad sam te najviše trebala!” Anin glas odjekuje kroz stan, a ja stojim nasuprot nje, držeći šalicu kave koja mi drhti u ruci. Gledam u njezine oči, tražim u njima onu djevojčicu koju sam ostavila prije dvadeset godina, ali sada vidim samo ženu punu gorčine.

Bilo je to 2002. godine, rat je bio tek svježa rana u našoj maloj zajednici kod Tuzle. Moj muž, Zoran, već godinama nije mogao naći posao. Alkohol mu je bio jedini bijeg, a meni i Ani samo teret. Kad sam shvatila da više ne mogu čekati čudo, odlučila sam otići raditi u Njemačku. Ana je tada imala dvanaest godina. Sjećam se njezinih suza dok sam joj pakirala sendviče za školu i obećavala da ću se brzo vratiti. “Bit će ti bolje, ljubavi. Donijet ću ti sve što poželiš. Samo izdrži malo bez mene.”

Moja majka, baka Mara, preuzela je brigu o Ani. “Snježana, dijete moje, nemoj ići. Djeca trebaju majku više nego novac,” šaptala mi je dok sam pakirala kofere. Ali nisam imala izbora. Zoran je već tada nestajao po nekoliko dana, vraćao se pijan i bez novca. Jedne noći, kad je Ana zaspala uz mene, šapnula mi je: “Mama, hoćeš li me zauvijek ostaviti?” Nisam imala snage odgovoriti.

Njemačka nije bila obećana zemlja kakvom sam je zamišljala. Radila sam po četrnaest sati dnevno čisteći tuđe stanove, šaljući svaki euro kući. Svaki telefonski poziv s Anom bio je kratak i pun tišine. “Kako si? Jesi li učila?” pitala bih, a ona bi samo promrmljala: “Dobro sam.” Nisam znala da joj se u školi rugaju jer nema roditelja kod kuće, da joj je otac sve češće dolazio pijan i vikao na nju.

Jednom sam došla kući za Božić. Ana me gledala kao stranca. “Što si mi donijela?” pitala je umjesto da me zagrli. Donijela sam joj lutku iz Frankfurta, ali ona ju je samo odložila na policu i otišla u svoju sobu. Te noći sam plakala u tišini, skrivajući suze od mame i Ane.

Godine su prolazile. Zoran je umro od ciroze kad je Ana imala šesnaest. Nisam stigla ni na sprovod jer nisam mogla dobiti slobodne dane. Ana mi to nikad nije oprostila. “Nisi bila tu ni kad je tata umro!” vikala je kasnije kroz telefon.

Kad sam se napokon vratila kući nakon deset godina, Ana je već bila odrasla djevojka, hladna i distancirana. Upisala je fakultet u Zagrebu i rijetko dolazila kući. Svaki naš razgovor bio je poput hodanja po staklu.

“Znaš li koliko puta sam te čekala pred vratima? Koliko puta sam poželjela da me zagrliš kad mi je bilo najteže?” rekla mi je jednom prilikom kad smo sjedile na klupi ispred naše stare kuće.

“Znam… Ali nisam imala izbora, Ana. Da nisam otišla, ne bismo imale ni za kruh,” pokušavala sam objasniti.

“Ali ja bih radije bila gladna nego sama!” njezin odgovor me pogodio kao nož.

Danas živimo pod istim krovom, ali kao stranci. Ja kuham ručak, ona jede u svojoj sobi. Ponekad čujem kako plače noću, ali ne ulazim – bojim se da ću opet pogriješiti.

Moja sestra Ivana često kaže: “Snježana, moraš joj dati vremena. Djeca ne razumiju žrtve dok sama ne postanu roditelji.” Ali što ako nikad ne postane majka? Što ako nikad ne shvati?

Nedavno smo imale žestoku svađu zbog novca. “Ti misliš da se sve može kupiti! Da će tvoje marke iz Njemačke popraviti ono što si slomila!” vikala je Ana.

“Ne mislim to… Samo želim da znaš da sam sve radila zbog tebe,” prošaptala sam.

“A ja bih samo htjela da si bila tu!”

Ponekad se pitam jesam li mogla drugačije. Jesam li trebala ostati i gladovati s njom? Ili sam ipak napravila ono što svaka majka mora – žrtvovala sebe za njezinu budućnost?

Možda će mi jednog dana oprostiti. Možda će shvatiti koliko me boljelo svako njezino pismo bez riječi ‘volim te’.

Ali danas… danas samo želim znati: Je li moguće ispraviti godine tišine? Može li ljubav preživjeti sve ono što smo prešutjele jedna drugoj?