Kad ljubav zaboli: Priča o majci, ćerki i izgubljenom unuku
“Nikada više nećeš vidjeti Nikolu dok god ne shvatiš što znači biti prava majka!” Milicin glas je drhtao od bijesa, a ja sam samo stajala na pragu njenog stana, osjećajući kako mi se srce raspada na komadiće. Kiša je padala tog dana, kapljice su mi se slijevale niz lice, ali nisam znala jesu li tozaista kapi kiše ili suze koje više nisam mogla zadržati.
Godinu dana kasnije, još uvijek čujem te riječi. Svako jutro budim se s istim pitanjem: gdje sam pogriješila? Zovem se Jelena, imam 58 godina i živim u Sarajevu. Cijeli život sam radila kao medicinska sestra, uvijek pokušavajući pružiti najbolje svojoj djeci. Moj muž Ivan je preminuo prije šest godina, ostavivši me samu s dvoje djece – Milicom i Davorom. Davor je otišao u Njemačku čim je završio fakultet, a Milica je ostala ovdje, udala se za Mirzu i rodila Nikolu.
Nikola je bio svjetlo mog života. Sjećam se njegovih prvih koraka, smijeha dok sam ga ljuljala u parku kod Skenderije, njegovih malih ruku koje su me grlile oko vrata. Ali sve se promijenilo kad je Mirza ostao bez posla. Milica je tada počela sve više tražiti moju pomoć – prvo za pelene, pa za račune, pa za popravak auta. Nisam žalila ni marke, ali kako su mjeseci prolazili, shvatila sam da se sve više oslanja na mene, a sve manje pokušava sama riješiti probleme.
“Mama, treba mi još 200 maraka za struju. Ne mogu sad Mirzi reći, znaš kakav je kad se naljuti…” govorila bi tiho preko telefona, a ja bih već vadila novac iz ladice. Davor mi je često govorio: “Mama, pazi da ne postane ovisna o tvojoj pomoći. Mora naučiti sama.” Nisam ga slušala. Majčino srce ne zna za granice.
Ali onda sam ostala bez posla. Bolnica je smanjila broj zaposlenih, a ja sam bila među onima koji su prvi otišli. Moja penzija nije bila dovoljna ni za mene samu, a kamoli za sve Milicine potrebe. Kad sam joj to rekla, očekivala sam razumijevanje. Umjesto toga, dočekala me hladnoća.
“Znači sad kad ti ne možeš dati, ja tebi više ne trebam? Tako to ide?”
“Milice, nije tako… Znaš da bih dala sve za tebe i Nikolu, ali više nemam odakle…”
“Uvijek si više voljela Davora! Njemu si platila školovanje u Njemačkoj, a meni sad okrećeš leđa kad mi je najteže!”
Nisam znala što reći. Osjećala sam se kao da me netko udario u stomak. Davor je dobio stipendiju, nije tražio ništa od mene osim podrške. Milica to nikad nije željela vidjeti.
Od tog dana prestala mi se javljati. Nisam više mogla vidjeti Nikolu. Pokušavala sam zvati, slati poruke, čak sam joj ostavljala poklone pred vratima. Sve je ostajalo bez odgovora. Komšinica Azra mi je jednom rekla da je vidjela Milicu kako vodi Nikolu u vrtić.
“Jelena, dijete te traži svaki dan. Pita gdje si…” rekla mi je Azra tiho dok smo pile kafu na balkonu.
“A šta da radim? Da molim na koljenima? Da prodam stan da bih joj opet mogla davati novac?”
Noći su najgore. Ležim budna i vrtim po glavi svaki razgovor s Milicom. Sjećam se kako smo zajedno pravile pitu za Bajram, kako me zvala da joj pomognem oko Nikoline temperature usred noći. Sada sam sama – samo ja i tišina.
Ponekad pomislim da odem do nje i jednostavno pokucam na vrata. Ali strah me odbijanja paralizira. Šta ako mi opet zalupi vrata pred nosom? Šta ako Nikolu nauči da me zaboravi?
Davor me zove iz Njemačke svaki vikend.
“Mama, moraš misliti na sebe. Znaš da si sve dala Milici. Ne možeš vječno biti bankomat.”
Ali kako objasniti sinu koji živi daleko koliko boli kad ti dijete okrene leđa? Kad ti unuk postane stranac?
Prolazim svaki dan pored igrališta gdje sam nekad vodila Nikolu. Djeca se smiju, trče za loptom, a meni srce preskoči svaki put kad ugledam dječaka plave kose.
Jednog dana sretnem Mirzu na pijaci.
“Mirza… Kako su Milica i Nikola?”
Pogleda me kratko, izbjegava moj pogled.
“Dobro su… Nikola ide u školu sad. Zauzeti smo svi…”
Osjetim knedlu u grlu.
“Pozdravi ih… Reci Milici da joj mama misli na nju…”
On samo klimne glavom i ode.
Vraćam se kući s vrećicama punim voća koje nitko neće pojesti osim mene. U stanu me dočeka tišina i miris stare kave.
Ponekad pišem pisma Nikoli koja nikad neću poslati:
“Dragi Nikola,
Baka te voli najviše na svijetu. Znam da si sada već veliki dječak i da imaš puno prijatelja. Baka misli na tebe svaki dan…”
Ponekad sanjam da će Milica jednog dana pokucati na moja vrata s Nikolom za ruku i reći: “Mama, oprosti… Trebam te.” Ali onda se probudim i shvatim da je to samo san.
Gdje sam pogriješila? Jesam li trebala biti stroža? Jesam li previše davala? Ili sam jednostavno bila majka koja nije znala reći “ne”?
Možda će netko od vas razumjeti moju bol ili mi dati savjet – ima li nade za nas? Je li moguće ponovno izgraditi mostove kad su jednom srušeni?