Kad djeca odu: Priča o Maryli i tišini koja ostaje
“Ivan! Ivan, jesi li dobro?” viknula sam kroz slušalicu, ali s druge strane čuo se samo šum i kratko: “Mama, žurim na posao. Nazvat ću te drugi put.” Zatvorila sam oči i pustila da mi suza sklizne niz obraz. Koliko puta sam već čula tu rečenicu? Koliko puta sam čekala taj drugi put koji nikad ne dođe?
Sjedila sam za kuhinjskim stolom, ispred mene šalica hladne kave i stara kutija s pismima. Uzimam jedno po jedno, pažljivo kao da su relikvije. Ivanovo prvo pismo iz Münchena, Lejlina razglednica s mora, Darijeva čestitka za rođendan. Sve čuvam, sve prelistavam kad me obuzme tišina ove kuće.
Sjećam se dana kad je Ivan otišao. Imao je samo devetnaest godina, tvrdoglav kao njegov otac. “Mama, ovdje nema budućnosti. Moram probati vani,” rekao je dok je pakirao kofere. Plakala sam cijelu noć, ali nisam ga mogla zadržati. Suprug, Stjepan, samo je slegnuo ramenima: “Pusti ga, Maryla. Neka ide. Svi idu.”
Lejla je otišla prva na fakultet u Zagreb, a kasnije ostala zbog posla. Dario je završio medicinu u Sarajevu i tamo ostao zbog djevojke. Svi su otišli, a ja sam ostala ovdje, u kući koja je nekad bila puna smijeha i galame.
Ponekad mi dođe susjeda Ružica na kavu. I ona ima sina u Švedskoj i kćerku u Splitu. “Znaš, Maryla, tako ti je to danas. Djeca odu, a mi ostanemo s uspomenama,” kaže mi dok miješa šećer u kavi. Kimnem glavom, ali u meni nešto vrišti: nije to trebalo biti tako.
Jedne zime, dok je vani padao gust snijeg, zazvonio je telefon. Bila je Lejla.
“Mama? Kako si?”
“Dobro sam, dijete moje. Kako vi?”
“Ma znaš kako je… posao, djeca… Nisam stigla ni do trgovine danas. Slušaj, neću moći doći za Božić ove godine. Previše obaveza.”
Osjetila sam kako mi srce tone. “Razumijem… Samo vi radite, djeco moja. Ja ću biti dobro.”
Nakon razgovora sjedila sam dugo u mraku. Stjepan je gledao televiziju bez zvuka.
“Neće doći ni ove godine,” rekla sam tiho.
“Navikni se, Maryla. Djeca imaju svoje živote.”
Ali kako da se naviknem? Kako da prestanem biti majka?
Jednog dana odlučila sam napisati pismo Ivanu. Pravo pismo, ne poruku na WhatsAppu.
“Dragi Ivane,
Prošlo je toliko godina otkako si otišao. Tvoj otac i ja često pričamo o tebi. Znam da imaš svoju obitelj i obaveze, ali ponekad poželim samo čuti tvoj glas ili vidjeti tvoje lice. Sve tvoje slike i pisma čuvam kao najveće blago. Nadam se da si sretan tamo gdje jesi.
Tvoja mama”
Nisam dobila odgovor.
Dani su prolazili sporo. Stjepan je sve više šutio, povukao se u sebe nakon što mu je dijagnosticiran dijabetes. Ja sam brinula o njemu, kuhala mu posebne obroke i vodila ga kod doktora.
Jednog jutra pronašla sam ga kako sjedi za stolom s glavom u rukama.
“Maryla… Jesmo li mi pogriješili negdje? Zašto nas djeca više ne trebaju?”
Nisam znala što da mu kažem. Samo sam ga zagrlila.
Proljeće je donijelo malo nade – Lejla je poslala slike unuka na Viberu. Gledala sam ih satima: mala Ema s osmijehom do ušiju, Marko koji vozi bicikl bez pomoćnih kotača.
“Bako!” pisalo je ispod slike.
Ali slike nisu zagrljaji ni poljupci.
Jedne večeri došla mi je Ružica uplakana.
“Moj Ante se razbolio u Švedskoj… Ne mogu ni otići do njega! Znaš li kako boli kad ti dijete pati daleko od tebe?”
Zagrlile smo se i plakale zajedno.
Ljeto je prošlo bez posjeta djece. Stjepanovo zdravlje se pogoršalo i završio je u bolnici. Zvala sam Lejlu i Darija.
“Mama, ne mogu sad doći… Imam važnu operaciju,” rekao je Dario.
Lejla je šaptala: “Pokušat ću doći za vikend… Ako uspijem naći kartu.”
Stjepan je preminuo krajem rujna. Sahrana je bila mala – samo nekoliko susjeda i Ružica. Djeca su poslala vijence i poruke sućuti.
Nakon toga kuća je postala još tiša. Dani su prolazili jedan za drugim; samo sat na zidu podsjećao me da vrijeme još uvijek teče.
Jednog dana stiglo je pismo iz Njemačke – Ivanova supruga javlja da su preselili u drugi grad i da im je adresa nova. Ivan nije ništa napisao.
Ponekad sjedim pred ogledalom i pitam se gdje sam pogriješila. Jesam li ih previše voljela? Jesam li ih previše štitila ili premalo pustila?
Na tržnici me ljudi pitaju: “Maryla, kako su ti djeca? Kad će doći?”
Samo se nasmiješim: “Dobro su oni… Sretni su tamo gdje jesu.”
Ali kad padne noć i kad ostanem sama sa svojim mislima, pitam se:
Je li ovo sudbina svih majki danas? Da postanemo uspomena u tuđim životima? Da li smo mi roditelji sami krivi što smo djecu naučili da lete – a nismo ih naučili kako da se vrate?