Između Dva Doma: Potraga za Novim Domom za Dida Ivana
“Ne možeš me tamo ostaviti, Eva! Nisam ja još za staro željezo!”
Dida Ivanov glas odjekivao je kroz hladnu kuhinju, dok su mu ruke drhtale oko šalice kave. Pogledala sam ga, a srce mi se stegnulo. Lana je sjedila za stolom, crtajući sunce na komadu papira, nesvjesna težine razgovora koji se odvijao iznad njezine glave.
“Dida, nije to tako… Samo želim da budeš siguran. Znaš da ne mogu svaki dan dolaziti iz grada, a zima dolazi…”
“Zima dolazi svake godine, pa nisam još propao!” prekinuo me, pogledom punim inata. “Ovdje sam proveo cijeli život. Ovdje sam s tvojom pokojnom majkom sadio jabuke, ovdje sam gledao kako rasteš. Što će mi dom među strancima?”
Nisam imala odgovora. Znala sam da ga boli, ali i mene je boljelo. Svaki put kad bih došla, našla bih ga sve slabijeg. Kuća je prokišnjavala, drva su bila vlažna, a hladnjak gotovo prazan. Susjedi su stariji od njega ili su već otišli djeci u Njemačku. Selo je umiralo, a s njim i moj dida.
Te noći nisam spavala. Lana se prebacivala u snu, a ja sam zurila u strop svog malog stana u Osijeku. U glavi mi je odzvanjala didina rečenica: “Što će mi dom među strancima?” Osjećala sam se kao izdajica. Ali što ako mu se nešto dogodi dok nisam tu? Što ako padne? Što ako ga zima zarobi?
Sljedećih dana pokušavala sam razgovarati s njim nježnije. “Dida, možda bi ti bilo lakše da si bliže meni i Lani? Možda ne mora biti dom za starije… Možda neki stan u gradu?”
Samo je odmahnuo rukom. “Ne mogu ja bez zemlje pod noktima.”
Na poslu sam bila odsutna. Kolegica Mirela me povukla na kavu. “Eva, izgledaš kao da nisi spavala mjesec dana. Što se događa?”
Ispričala sam joj sve, a ona je samo klimala glavom. “Znaš, moj stric je bio isti takav. Nismo ga mogli nagovoriti na dom dok nije pao i slomio kuk. Onda više nije imao izbora. Možda bi mogla probati nešto drugo? Kod nas u selu ima ona zajednica gdje stariji žive zajedno, ali nisu baš u domu… Više kao susjedstvo za penzionere. Imaju vrtove, mogu kuhati sami ako žele, ali imaju i pomoć kad treba.”
Ta ideja mi nije izlazila iz glave. Počela sam istraživati i našla mjesto u blizini Našica – mali kompleks kućica za starije osobe koje žele ostati aktivne, ali nisu više za potpuno samostalni život.
Kad sam to predložila didi Ivanu, prvo je bio skeptičan.
“A tko će mi tamo doći na rakiju? Tko će mi pričati o kukuruzu i politici?”
“Dida, imaš tamo društvo – ljudi iz Slavonije, neki su iz sela oko našeg. Imaju vrtove, možeš saditi što hoćeš. A ja i Lana ćemo biti blizu, možemo dolaziti svaki vikend.”
Gledao me dugo, šutke. Oči su mu bile crvene od suza koje nije htio pustiti.
“A što ako mi ne bude tamo dobro?”
“Onda ćemo tražiti drugo rješenje. Ali barem pokušaj… Radi mene. I radi Lane – ona te treba još dugo.”
Nakon nekoliko tjedana premišljanja pristao je otići pogledati mjesto. Vozili smo se kroz polja, Lana je pjevala pjesmice na stražnjem sjedalu.
Kad smo stigli, dočekala nas je gospođa Ruža – žena iz Donjeg Miholjca koja je vodila zajednicu. Pokazala nam je malu kućicu s vrtom iza nje.
“Ovdje svatko ima svoj mir, ali i društvo kad poželi,” rekla je Ruža dok smo obilazili prostor.
Ivan je zastao kraj vrta gdje su dvije žene sadile luk.
“Dobar dan!” viknuo je.
“Dobar dan! Ajde, dođi pomoći ako znaš bolje od nas!” nasmijala se jedna od njih.
Vidjela sam kako mu lice omekšava.
Nakon toga povratka kući više nije bilo istih rasprava. Ivan je pristao preseliti se u zajednicu. Prvih dana bio je tih, ali ubrzo je postao glavni organizator roštilja i kartaških večeri.
Lana ga je svaki vikend posjećivala i donosila mu crteže za zidove njegove nove kućice.
Jednog popodneva sjeli smo zajedno na klupu ispred njegove nove kuće.
“Znaš, Eva,” rekao mi je tiho, “nisam mislio da ću ikad više imati osjećaj doma nakon što sam napustio ono naše selo… Ali ovdje… ovdje imam ljude oko sebe. I vas dvije blizu srca. Možda dom nije uvijek kuća u kojoj si odrastao – možda je dom tamo gdje te netko čeka.”
Pogledala sam ga kroz suze i znala da smo donijeli pravu odluku.
Ponekad se pitam – koliko nas još ima koji se borimo između prošlosti i budućnosti svojih najmilijih? Jesmo li sebični kad biramo sigurnost umjesto uspomena? Ili je prava ljubav upravo to – pronaći novo mjesto za stare korijene?