Djedova ruka na mom srcu: Susret u parku koji mi je promijenio život
“Molim vas… mogu li ih samo na trenutak primiti?” Glas starca bio je tih, ali u njemu je titrala neka duboka čežnja. Pogledala sam ga s nepovjerenjem, stežući ruku oko kolica u kojima su spavale moje blizanke, Lana i Ema. Sunce je već klizilo niz krovove Sarajeva, a park je bio pun dječje graje i mirisa lipa.
“Zašto?” upitala sam, možda pregrubo. U meni se borila majčinska zaštitničkost s nekom neobjašnjivom tugom koju sam osjetila u njegovim očima. Imao je lice izbrazdano godinama, a ruke su mu drhtale dok je pokušavao objasniti.
“Imam unuke… imao sam…” zastao je, progutavši knedlu. “Ali nisu više ovdje. Otišli su s roditeljima u Njemačku. Nisam ih vidio godinama. Samo… samo želim osjetiti kako je to opet držati dijete u naručju. Obećavam, neću dugo.”
Osjetila sam kako mi srce lupa. Pogledala sam oko sebe, tražeći podršku ili možda izlaz iz neugodne situacije. Ljudi su prolazili, nitko nije obraćao pažnju na nas. U meni se javila sumnja – što ako nije iskren? Što ako mu nešto nije u redu?
Ali onda sam se sjetila svoje majke, koja je prošle zime ostala sama kad je tata preminuo. Sjetila sam se kako joj nedostaje društvo, kako joj oči zasjaje kad joj dovedem djevojčice. I kako često ljudi zaborave na one koji su ostali sami.
“Dobro… ali samo na trenutak,” rekla sam tiho, još uvijek oprezna. Izvadila sam Lanu iz kolica i pružila mu je. Ruke su mu drhtale dok ju je primao, ali lice mu se razvedrilo kao da je sunce ponovo izašlo.
“Bože, kako miriše… kao proljeće,” šapnuo je, ljuljajući Lanu nježno kao da je od najkrhkijeg stakla. Oči su mu bile pune suza.
Sjele smo na klupu. On je pričao o svojim unucima – Amilu i Nejli – kako su voljeli trčati po ovom istom parku, kako su ga zvali “deda Mujo” i kako im je svake subote donosio kifle iz pekare kod Sebilja. Pričao je o tišini koja mu je ostala kad su otišli, o praznim sobama i o tome kako ga ljudi sve manje zovu.
“Znate, ljudi misle da smo mi stari navikli na samoću,” rekao je tiho, vraćajući mi Lanu i uzimajući Emu. “Ali nismo. Svaki dan boli isto.”
Osjetila sam knedlu u grlu. Nisam znala što reći. Sjetila sam se svih onih puta kad sam žurila kroz život, ne primjećujući tuđe tuge.
U tom trenutku naišla je moja prijateljica Ivana sa sinom Filipom. Pogledala me zbunjeno.
“Sve u redu?” upitala je tiho.
Kimnula sam glavom, a Mujo joj se blago nasmiješio.
“Samo mi je gospođa dopustila da na trenutak budem djed,” rekao je.
Ivana ga je pogledala s razumijevanjem i sjela pored nas.
“Znate, moj tata isto pati otkad smo se svi razišli,” rekla je tiho. “Nekad mislim da bi mu najviše pomoglo da ima društvo, makar na kratko.”
Mujo je klimnuo glavom.
“Društvo liječi dušu više nego lijekovi,” rekao je.
Dok smo sjedili tako, gledajući djecu kako se igraju, osjetila sam kako mi se srce otvara prema ovom nepoznatom čovjeku. Počela sam ga pitati o njegovoj mladosti – pričao nam je o danima kad se išlo na Igman sanjkati, o prvoj ljubavi iz škole na Bistriku, o ratu i gubicima koje nosi kao teret.
“Znate li vi koliko puta sam poželio samo zagrliti nekoga?” pitao nas je tiho. “Ali ljudi se boje staraca. Misle da smo dosadni ili opasni ili… ne znam ni ja što sve ne misle.”
Pogledala sam svoje djevojčice i pomislila koliko im znači svaki osmijeh, svaki zagrljaj – i koliko to mora značiti i onima koji više nemaju nikoga svog blizu.
Kad smo krenuli kući, Mujo nam se zahvalio sa suzama u očima.
“Dali ste mi danas više nego što možete zamisliti,” rekao je držeći moju ruku malo duže nego što bi to inače bilo uobičajeno.
Te večeri nisam mogla zaspati. Razmišljala sam o Mujinim riječima, o svojoj majci, o svim starijim ljudima koje svakodnevno srećem a nikad ih ne pitam kako su zaista.
Možda bismo svi trebali češće zastati i pružiti ruku onima koji su ostali sami? Možda bismo trebali naučiti djecu da starost nije nešto čega se treba bojati ili sramiti?
Što vi mislite – koliko često zaboravljamo one koji su nas nekad nosili kroz život? Koliko nam malo treba da nekome vratimo osmijeh?