Mostovi koje gradimo: Očeva kasna isprika i naš put prema pomirenju
“Zašto si opet došao, tata?” riječi su mi izletjele iz usta prije nego što sam ih stigla zaustaviti. Stajao je na pragu mog stana u Sarajevu, s buketom karanfila u ruci, kao da će cvijeće izbrisati godine tišine. Miris kiše i stare zgrade miješao se s mojim bijesom i tugom.
Zovem se Lejla. Imam trideset i jednu godinu. Moj otac, Zoran, bio je odsutan cijelo moje djetinjstvo. Sjećam se kako sam svake godine na rođendan sjedila na prozoru, gledala niz ulicu i čekala da se pojavi. Ponekad bi došao s igračkom ili čokoladom, uvijek s istim nespretnim osmijehom i pogledom koji nije mogao podnijeti moj. Ostatak godine bio je duh – telefonski poziv za Novu godinu, poruka za Bajram ili Božić, ništa više.
Moja majka, Sanja, nikad nije loše govorila o njemu. “Tvoj tata ima svoje razloge,” govorila bi dok bi mi vezivala pletenice prije škole. Ali ja sam osjećala prazninu koju nije mogla popuniti ni njezina ljubav ni njezina snaga. Odrasla sam uz nju i baku Ružu, u malom stanu punom mirisa kave i zvuka stare radio stanice. Otac je bio priča koju nisam razumjela.
Sada, nakon toliko godina, stoji preda mnom, stariji, pogureniji. “Lejla, mogu li ući? Samo da popričamo…”
Pogledala sam ga dugo. U meni se borila želja da ga izbacim i potreba da napokon čujem odgovore. Pustila sam ga unutra.
Sjeo je za kuhinjski stol, gledao ruke koje su drhtale. “Znam da sam pogriješio. Znam da sam te ostavio samu kad si me najviše trebala.” Glas mu je bio tih, slomljen.
“Zašto sada? Zašto nisi mogao biti tu kad sam imala temperaturu, kad sam plakala zbog prvog dečka ili kad sam maturirala?”
Nije odmah odgovorio. Uzeo je gutljaj vode pa nastavio: “Bio sam kukavica. Nisam znao kako biti otac. Tvoja mama je bila jača od mene. Ja… pobjegao sam od odgovornosti jer sam mislio da ću sve pokvariti.”
Osjetila sam kako mi srce lupa u grlu. Sjećanja su navirala – prvi dan škole bez njega, svađe s majkom jer nisam razumjela zašto ga nema, osjećaj manje vrijednosti kad bih gledala druge očeve na školskim priredbama.
“Znaš li koliko puta sam te čekala? Koliko puta sam lagala prijateljicama da si na putu ili da radiš nešto važno?”
Pogledao me kroz suze koje nije skrivao. “Znam da ne mogu vratiti vrijeme. Ali želim pokušati sada. Ako mi dopustiš…”
Tišina je bila gusta kao sarajevska magla zimi. Nisam znala što reći. U meni su se miješali bijes, tuga i nada koju nisam htjela priznati.
Sljedećih nekoliko tjedana viđali smo se povremeno. Dolazio bi s kolačima iz slastičarne kod Sebilja ili bi me zvao na kafu u mali kafić na Grbavici. Pričao mi je o svom djetinjstvu u Mostaru, o tome kako ga je njegov otac tukao i kako je obećao sebi da neće biti isti. A ipak je postao upravo to – odsutan.
Jednog dana došao je ranije nego inače. Sjeli smo na klupu ispred mog ulaza.
“Lejla, želim ti nešto pokazati.” Iz džepa je izvadio stari crno-bijeli snimak – mene kao bebu u njegovom naručju.
“Ovo nosim sa sobom već trideset godina. Znaš li koliko puta sam gledao ovu sliku i pitao se gdje sam pogriješio?”
Nisam mogla više izdržati. Suze su mi potekle niz lice.
“Zašto nisi došao ranije? Zašto si čekao da odrasteš da bi bio otac?”
Zagrlio me nespretno, kao da grli dijete koje ne zna utješiti.
“Bojim se da ću te opet razočarati,” šapnuo je.
“Možda hoćeš,” odgovorila sam iskreno. “Ali možda i neću više čekati na tebe kao dijete. Možda ću ti dati priliku kao odrasla žena koja zna koliko boli nosi prošlost.”
Te večeri nazvala sam majku.
“Mama, tata pokušava biti dio mog života… Ne znam mogu li mu oprostiti sve, ali želim pokušati zbog sebe.”
Sanja je šutjela nekoliko trenutaka pa tiho rekla: “Oprosti mu koliko možeš, Lejla. Ne zbog njega, nego zbog sebe. Da ne nosiš tu težinu cijeli život.”
Dani su prolazili, a naš odnos se polako mijenjao. Bilo je dana kad bih ga htjela izbaciti iz svog života zauvijek, ali bilo je i trenutaka kad bih poželjela vratiti vrijeme i biti ona djevojčica koja sjedi tati u krilu.
Jednog popodneva otišli smo zajedno na groblje gdje leži baka Ruža. Stajali smo šutke nad njenim grobom.
“Ona bi bila sretna da nas vidi zajedno,” rekao je tiho.
Pogledala sam ga i po prvi put osjetila mir umjesto gorčine.
Danas još uvijek gradimo naš most – polako, kamen po kamen. Nije savršen i nikad neće biti kao što bi bio da nije bilo svih tih godina tišine. Ali možda to i nije važno.
Ponekad se pitam: Možemo li ikada potpuno oprostiti onima koji su nas najviše povrijedili? I jesmo li spremni dati drugu šansu onima koji su nas jednom ostavili?