Zašto me svi gledaju kao čudakinju? Priča žene koja ne želi djecu u Bosni i Hrvatskoj

“Zašto me tako gledaš, mama? Zar sam stvarno toliko razočarenje?” riječi su mi zapele u grlu dok sam sjedila za stolom u kuhinji, gledajući kako majka nervozno prebire po šalici kave. Otac je šutio, gledao kroz prozor, kao da će mu pogled na kišni sarajevski asfalt dati odgovore koje ja ne mogu. Moj muž, Dario, sjedio je do mene, stisnutih usana, šutke podržavajući moju odluku, ali i sam nesiguran koliko dugo će moći izdržati pritisak.

“Ivana, svi tvoji vršnjaci već imaju djecu. Što ti fali? Zar ne želiš da nam kuća opet odzvanja dječjim smijehom?” majka je progovorila tiho, ali riječi su bile teške kao kamen. Osjetila sam kako mi se srce steže. Nisam imala snage ponavljati istu rečenicu po stoti put: “Ne želim djecu. Nikada nisam željela.”

Odrasla sam u Mostaru, u obitelji gdje su žene uvijek bile stubovi doma – majke, bake, tetke, sve su živjele za svoju djecu. Odrasla sam gledajući ih kako se odriču svega za nas, kako im se život svodi na brigu o drugima. I uvijek sam osjećala da to nije moj put. Još kao djevojčica, dok su druge sanjale o vjenčanicama i bebama, ja sam sanjala o putovanjima, knjigama i slobodi.

Kad sam upoznala Darija na fakultetu u Zagrebu, činilo mi se da sam pronašla nekoga tko razumije moju potrebu za neovisnošću. Voljeli smo se iskreno i strastveno, ali pitanje djece uvijek je visilo nad nama poput oblaka. Prvih nekoliko godina braka bilo je idilično – putovali smo, gradili karijere, uživali jedno u drugome. Ali onda su počela pitanja.

“Kad ćete vi?” pitala bi me svaka susjeda kad bih došla roditeljima u posjetu. “Vrijeme ti curi, znaš?” šaputale bi tetke na obiteljskim okupljanjima. Čak i prijateljice koje su me nekad podržavale počele su me gledati s čuđenjem kad bih rekla da ne planiramo djecu.

Najgore je bilo kad je Dario počeo sumnjati. “Možda ćeš se predomisliti? Možda samo treba vremena?” pitao bi nježno, ali ja sam znala da ga boli. Njegova majka, gospođa Marija iz Osijeka, nije skrivala razočaranje. “Dario je uvijek volio djecu. Ti si ga promijenila,” rekla mi je jednom prilikom dok smo zajedno gulile krumpir za ručak.

Počela sam se osjećati kao izdajica – žena koja ne ispunjava svoju ‘svetu dužnost’. U crkvi bi me žene gledale ispod oka kad bih prošla bez kolica ili djeteta za ruku. Na poslu su kolegice pričale o pelena-ma i dojenju kao da je to jedina tema vrijedna razgovora. Ponekad bih noću plakala u tišini, pitajući se jesam li sebična ili jednostavno iskrena prema sebi.

Jednog dana, nakon još jedne burne rasprave s Darijem, spakirala sam torbu i otišla kod prijateljice Lejle u Sarajevo. Lejla je bila jedina koja me razumjela – i ona nije željela djecu, ali je bila dovoljno hrabra da to kaže naglas. Sjele smo na balkon s pogledom na Miljacku i pila sam kafu dok mi je srce tuklo kao ludo.

“Ivana, znaš li koliko nas ima koje ne želimo djecu? Samo što većina šuti jer se boji osude,” rekla mi je Lejla. “Nisi sama. Samo si glasnija od drugih.”

Te noći sam prvi put osjetila olakšanje. Nisam bila čudakinja – bila sam samo drugačija. Ali povratak kući bio je težak. Dario me dočekao s umornim očima.

“Ne znam koliko još mogu izdržati ovako,” priznao je tiho. “Volim te, ali osjećam da nešto fali…”

Zaboljelo me više nego što sam očekivala. Znala sam da ga gubim zbog svoje odluke, ali nisam mogla izdati samu sebe. Razvodili smo se polako, bez vike i drame – samo s puno tuge i neizrečenih riječi.

Roditelji su bili shrvaniji nego što sam mislila da će biti. Otac mi je jednom rekao: “Ivana, nisi ti manje žena zato što ne želiš djecu. Ali teško nam je to prihvatiti.” Majka je plakala danima.

Godine su prolazile. Prijateljice su mi slale slike djece, slavile rođendane i krštenja. Ja sam putovala – Istanbul, Rim, Prag – upijala sam svijet i osjećala se slobodno kao nikad prije. Ali usamljenost je znala zaboljeti u tišini noći.

Ponekad se pitam jesam li pogriješila. Je li moja sloboda vrijedna cijene koju plaćam? Društvo me i dalje gleda kao čudakinju – ali barem znam da živim po svom izboru.

Možda nisam ispunila tuđu sliku sreće, ali jesam li manje vrijedna zbog toga? Što vi mislite – ima li žena pravo biti sretna bez djece ili smo još uvijek zarobljene tuđim očekivanjima?