Tišina koja boli: priča o odsutnoj nani
“Mama, zašto nana više ne dolazi? Jesmo li je naljutili?” – pita me Lejla dok sjedi za kuhinjskim stolom, vrteći žlicu u hladnoj juhi. Njen brat Filip šuti, ali pogled mu je prikovan za vrata, kao da svakog trena očekuje da će se Azra pojaviti s vrećicom punom kolača i onim osmijehom koji je uvijek donosio mir u naš dom.
Već šest mjeseci Azra nije prešla naš prag. Prvo sam mislila da je samo prolazna ljutnja. Možda je nešto rekla naša susjeda Ružica, možda sam ja nešto krivo shvatila, možda je samo umorna. Ali dani su prolazili, a njezin telefon ostajao nijem. Poruke su ostajale nepročitane, pozivi neuzvraćeni. Djeca su počela brojati dane, a ja sam svaku večer ležala budna, pitajući se gdje sam pogriješila.
Moj muž Dario šutio je o tome. Kad bih ga pitala: “Jesi li razgovarao s mamom?”, samo bi slegnuo ramenima i rekao: “Pusti je, proći će je.” Ali nije prolazilo. Umjesto toga, tišina se širila našom kućom kao magla, ulazila u svaki razgovor, svaku šutnju za stolom.
Jednog petka, dok sam slagala rublje u dnevnoj sobi, zazvonio je mobitel. Na ekranu je pisalo: “Azra”. Srce mi je preskočilo. Javio se Dario, ali razgovor je trajao svega minutu. “Neće doći ni ovaj vikend,” rekao je tiho. “Kaže da ima posla u vrtu.”
Te noći nisam mogla zaspati. Sjećanja su navirala – prvi put kad sam došla kod Azre na Bajram, kako me zagrlila kao kćerku, kako je Lejlu nosila na leđima po snijegu kad smo ostali bez auta, kako je Filipa učila praviti hurmašice. Što se dogodilo s tom ženom koja je bila srce naše porodice?
Nedjelja je donijela još jedno neugodno iznenađenje. Filip je pronašao staru fotografiju na kojoj smo svi zajedno – Azra, Dario, djeca i ja – nasmijani na izletu kod Plitvičkih jezera. “Mama, hoće li nana opet biti s nama ovako?” pitao je tiho. Nisam imala odgovor.
U ponedjeljak sam odlučila otići do Azre. Dario nije htio ići sa mnom. “Ne trebaš forsirati,” rekao je. Ali nisam mogla više čekati.
Vozila sam kroz maglu prema njenoj kući u predgrađu Sarajeva. Srce mi je lupalo kao ludo dok sam kucala na vrata. Otvorila mi je nakon dugog čekanja. Izgledala je starije, umornije nego ikad prije.
“Azra… možemo li razgovarati?”
Pogledala me hladno, ali pustila me unutra. Sjela sam za stol dok je ona kuhala kafu.
“Zašto nas izbjegavaš? Djeca te trebaju… i ja te trebam,” rekla sam tiho.
Dugo je šutjela. Onda su joj oči zasuzile.
“Marta… osjećam se kao da više ne pripadam vašoj porodici. Otkad si počela raditi u onoj firmi u Zagrebu, sve se promijenilo. Dario mi ništa ne govori, djeca rastu bez mene… Imam osjećaj da sam višak.” Glas joj je drhtao.
Nisam znala što reći. Nisam ni slutila da se tako osjeća.
“Ali Azra, ti si njihova nana! Oni te vole više od svega! Ja… možda sam bila previše zauzeta poslom, ali nikad nisam htjela da se osjećaš isključeno.” Suze su mi navirale na oči.
Sjele smo jedna nasuprot drugoj, dvije žene koje su voljele istu porodicu na različite načine.
“Znaš li kako boli kad čuješ da te unuci zovu preko videopoziva jer nemaju vremena doći? Ili kad Dario kaže da nema vremena za kafu? Osjećam se kao duh u vlastitom životu,” šapnula je Azra.
Tada sam shvatila koliko smo svi pogriješili – ja u svojoj žurbi za karijerom, Dario u svojoj šutnji, djeca u svojoj nevinosti.
“Želim da znaš da si uvijek dobrodošla kod nas,” rekla sam iskreno. “Možda nismo savršeni, ali bez tebe nismo potpuni.” Azra me pogledala kroz suze i prvi put nakon dugo vremena vidjela sam tračak osmijeha.
Kad sam se vratila kući, Lejla i Filip su me dočekali s pitanjima: “Hoće li nana doći? Hoće li opet praviti pitu s nama?”
“Hoće,” rekla sam i zagrlila ih čvrsto.
Te večeri Dario mi je prišao dok sam prala suđe.
“Jesi li ljuta što nisam išao s tobom?” pitao je tiho.
“Ne… ali mislim da bi trebao nazvati svoju mamu. I reći joj ono što joj nikad ne kažeš – da ti nedostaje.” Pogledao me dugo i klimnuo glavom.
Sljedeće subote Azra je došla s toplim somunima i osmijehom koji nam je svima nedostajao. Djeca su skakala oko nje, a ja sam znala da smo dobili još jednu priliku.
Ali pitam vas – koliko često zaboravimo koliko su naši roditelji i bake i djedovi važni za našu djecu? Koliko puta ih uzmemo zdravo za gotovo dok ne postane prekasno?