Tetovaže na mojoj koži, osude u njihovim očima: Priča jedne majke iz Sarajeva

“Ne možeš unutra, Mirela. Tako su rekli iz uprave.” Glas razrednice Sabine bio je tih, gotovo stidan, ali riječi su mi odzvanjale u glavi kao udarci čekića. Stajala sam pred vratima osnovne škole “Vrhbosna” u Sarajevu, dok su kroz prozor prolazili roditelji, bake i djedovi, svi uredno obučeni, svi s osmijehom. Ja sam stajala vani, s kaputom zakopčanim do grla, ali rukavi su mi bili podignuti – navika koju više nisam mogla promijeniti. Tetovaže na mojim rukama bile su moj oklop i moja rana.

“Ali to je školska predstava. Moja Lejla igra Snjeguljicu!” glas mi je zadrhtao. Sabina je slegnula ramenima, pogledavajući prema hodniku da nas neko ne vidi. “Mirela, znaš da ja nemam ništa protiv… ali žale se drugi roditelji. Kažu da djeca pitaju za tvoje tetovaže, da im je to ružno. Direktorica je rekla da ne možeš unutra dok ne pokriješ ruke i vrat.”

Pogledala sam svoje ruke – cvjetovi trešnje, ime mog pokojnog brata Adnana na zapešću, leptir na ramenu. Sve što sam voljela i izgubila bilo je tu, na mojoj koži. Nisam imala šal ni duge rukave. Stajala sam vani, dok su se iznutra čuli dječji glasovi i pljesak. Suze su mi navrle na oči.

Kad sam došla kući, Lejla me pitala: “Mama, zašto nisi bila unutra? Vidjela sam te kroz prozor.” Nisam znala šta da kažem. “Morala sam nešto obaviti vani, dušo,” slagala sam, a srce mi se slamalo.

Moj muž Emir je bio bijesan kad sam mu ispričala šta se desilo. “Ovo je diskriminacija! Trebamo ih tužiti!” vikao je, ali ja nisam imala snage za borbu. Već sam bila umorna od svakodnevnih pogleda u tramvaju, od šaputanja u prodavnici kad uzimam hljeb s djecom.

Nije uvijek bilo ovako. Prvu tetovažu napravila sam sa 19 godina, kad sam upisala Akademiju likovnih umjetnosti. Bila sam buntovna, puna snova. Onda je došao rat, izgubila sam brata, a svaka nova tetovaža bila je način da sačuvam uspomene i preživim bol. Kad sam rodila Lejlu, pa blizance Amara i Tarika, mislila sam da će ljudi vidjeti mene kao majku, a ne kao platno.

Ali Sarajevo nije Ohio – ovdje su predrasude još dublje ukorijenjene. Kad sam tražila posao nakon što su djeca krenula u školu, svaki razgovor završavao je isto. Ušla bih u kancelariju, osmijeh na licu, CV u ruci. Prva pitanja su bila profesionalna – iskustvo u administraciji, znanje engleskog jezika. Onda bi pogled skliznuo na moje ruke.

“Znate… kod nas dolaze klijenti iz cijelog grada,” rekla mi je direktorica jedne firme za nekretnine. “Ne znam kako bi reagovali na… pa… vaš izgled.” Drugi put su mi rekli: “Imamo dress code. Možete li nositi duge rukave cijeli dan?” Treći put nisu ni pokušali biti ljubazni: “Mi tražimo nekoga ko izgleda profesionalno.”

Svaki put bih izašla iz zgrade osjećajući se manje vrijednom. Emir bi me tješio: “Nije do tebe, do njih je.” Ali kako da to objasnim djeci kad me pitaju zašto mama više ne radi?

Najgore je bilo prošle zime kad je Amar imao napad astme u školi. Pozvali su me da dođem odmah. Utrčala sam kroz vrata škole, a portir me zaustavio: “Gospođo Mirela, ne možete ovako unutra!” Nisam ga ni čula od panike – samo sam prošla pored njega i našla sina kako teško diše u učionici. Kasnije su mi poslali pismenu opomenu zbog “neprimjerenog izgleda”.

Moja mama me molila: “Zašto si to sebi uradila? Da si barem stala nakon prve dvije…” Moj otac šuti kad dođem na ručak – gleda kroz mene kao da sam duh.

Jedino kod kuće osjećam mir. Emir me voli zbog onoga što jesam. Djeca crtaju po svojim rukama flomasterima i kažu: “Mama, vidi moju tetovažu!” Smijem se s njima i pravim palačinke.

Ali svijet vani ne oprašta lako različitost. Nedavno sam pokušala otvoriti malu radionicu za izradu nakita kod kuće – objavila sam na Facebooku slike svojih radova i odmah dobila poruku: “Lijep nakit, ali šteta što ga pravi neko ko izgleda kao kriminalac.”

Ponekad noću ležim budna i pitam se: Jesam li pogriješila? Da li će moja djeca zbog mene imati manje prilika? Hoće li ih drugi gledati kroz moje tetovaže?

Prošle sedmice Lejla je došla uplakana iz škole: “Mama, jedna djevojčica mi je rekla da si ti loša osoba jer imaš tetovaže.” Zagrlila sam je i šapnula: “Tetovaže ne znače ništa o srcu čovjeka. Važno je kakva si iznutra.” Ali nisam bila sigurna vjerujem li više u to.

Zato vam pišem ovu priču – možda će neko od vas razumjeti kako je to biti obilježen nečim što ste izabrali iz ljubavi i bola, a što drugi vide samo kao razlog za osudu.

Možda će neko od vas reći: “I moja mama ima tetovaže.” Ili: “I mene su odbili zbog izgleda.”

Ili ćete me možda osuditi kao što to rade mnogi drugi.

Ali pitam vas: Zar nije vrijeme da prestanemo suditi ljude po koži? Zar nije vrijeme da djecu učimo prihvaćanju umjesto strahu od različitosti?