Mir u stanu od 48 kvadrata: Kako sam naučila disati među zidovima i ljudima

“Opet si ostavila svjetlo upaljeno! Znaš li ti koliko struja košta?” – majčin glas parao je tišinu subotnjeg jutra, dok sam pokušavala pronaći mir u vlastitim mislima. Otac je već sjedio za stolom, listao novine i mrmljao nešto sebi u bradu, a brat Emir je, kao i uvijek, kasnio s tuširanjem. Stan od 48 kvadrata u sarajevskom naselju Grbavica bio je premalen za četvero odraslih ljudi, a zidovi su bili tanki kao papir. Svaka riječ, svaki uzdah, svaki pogled – sve se osjećalo previše.

Nisam mogla pobjeći. Nisam imala kamo. Nakon što sam završila fakultet, posao nisam mogla pronaći, a stanarine su bile previsoke. “Samo privremeno,” govorila sam sebi, ali privremeno se pretvorilo u tri godine. Tri godine u kojima sam naučila kako zvuči tišina kad svi šute iz inata, kako miriše kafa kad je mama pravi ljuta, i kako boli kad te vlastiti dom guši.

“Ajde, Lejla, idi po hljeb!” – otac je podigao pogled s novina. Pogledala sam ga bezvoljno, ali nisam imala snage raspravljati se. Obukla sam jaknu i izašla na hladan zrak. Na ulici sam duboko udahnula, kao da prvi put dišem tog dana. U pekari me dočekala Azra, susjeda iz ulaza do. “Kako si, Lejla? Opet rano ustala?” – pitala je s osmijehom koji je skrivao vlastite brige. “Ma znaš kako je… Kod nas uvijek neko nešto treba,” odgovorila sam.

Vraćajući se kući, razmišljala sam o tome kako su svi moji prijatelji već otišli – neki u Njemačku, neki u Zagreb, neki su se udali ili oženili i pobjegli iz roditeljskih stanova. Samo sam ja ostala, kao da sam zapela između djetinjstva i odraslosti. U stanu me dočekala nova svađa – brat je zaboravio ugasiti bojler, a majka je vikala na njega kao da je dijete od deset godina.

“Zar ne možete svi samo malo šutjeti?” – izletjelo mi je iz usta prije nego što sam stigla razmisliti. Svi su me pogledali kao da sam poludjela. “Šta ti sad fali? Mi te hranimo, peremo ti veš!” – majka je bila povrijeđena. Otac je samo odmahnuo glavom i izašao na balkon zapaliti cigaretu.

Te večeri nisam mogla zaspati. Ležala sam na kauču u dnevnoj sobi (moja soba je zapravo bila dnevni boravak), gledala u plafon i osjećala kako mi srce lupa od nervoze. U tom trenutku sjetila sam se nane Fatime i njenih riječi: “Kad ti je najteže, uzmi abdest i klanjaj dva rekata. Allah uvijek sluša one koji Mu se iskreno obrate.” Ustala sam tiho da ne probudim nikoga, otišla do kupatila i pustila hladnu vodu preko ruku. Osjetila sam kako mi se tijelo smiruje dok sam izgovarala dove koje me nana naučila.

Sutradan sam odlučila pokušati nešto novo. Umjesto da odmah reagiram na svaku provokaciju ili kritiku, povukla bih se u sobu i uzela nekoliko minuta za sebe – ponekad bih samo šutjela, ponekad bih čitala Kur’an ili molila krunicu (moja najbolja prijateljica Mirela je katolkinja pa mi je dala svoju krunicu za sreću). Počela sam voditi dnevnik zahvalnosti – svaku večer bih zapisala tri stvari na kojima sam zahvalna tog dana. Prvih dana bilo je teško pronaći išta osim “imam krov nad glavom” ili “imam šta jesti”, ali s vremenom su se pojavile i druge stvari: “Brat mi je danas skuhao kafu”, “Mama me pitala kako sam”, “Otac mi je dao savjet oko CV-ja”.

Jednog dana dok smo svi sjedili za stolom, otac je iznenada rekao: “Znaš li ti, Lejla, koliko mi znači što si još uvijek tu? Nekad mislim da bi nam svima bilo lakše da odeš, ali onda shvatim da bi nam kuća bila prazna bez tebe.” Majka je šutjela, ali vidjela sam suze u njenim očima. Emir je samo slegnuo ramenima: “Ma svi smo mi ludi na svoj način.”

Navečer sam dugo razgovarala s Mirelom preko WhatsAppa. “Znaš li koliko ljudi bi dalo sve da imaju porodicu koja ih voli, pa makar se stalno svađali?” – napisala mi je. “Znam… Ali nekad bih voljela da imam svoj mir.” “Mir nije mjesto nego stanje uma,” odgovorila mi je.

Počela sam češće odlaziti u džamiju ili crkvu – gdje god bih osjetila potrebu za tišinom i molitvom. Ponekad bih sjela na klupu ispred zgrade i gledala djecu kako se igraju između parkiranih auta. Slušala bih njihove smijehove i pitala se gdje su nestali moji snovi o slobodi.

Jednog dana Emir mi je priznao: “Zavidim ti što možeš moliti. Ja kad pokušam, osjećam samo prazninu.” Sjeli smo zajedno na balkon i gledali zalazak sunca iznad Trebevića. “Nije važno kako moliš,” rekla sam mu tiho. “Važno je da ne prestaneš tražiti smisao.”

Proljeće je donijelo novu nadu – dobila sam posao u jednoj nevladinoj organizaciji koja pomaže mladima bez zaposlenja. Prvi put nakon dugo vremena osjetila sam da vrijedim nešto više od onoga što drugi vide u meni. Počela sam štedjeti za stanarinu, ali nisam više žurila da pobjegnem iz stana. Naučila sam disati među ljudima koje volim, čak i kad me guše.

Danas znam da mir nije odsustvo buke ni problema – mir je ono što pronađeš kad prestaneš bježati od sebe i drugih.

Ponekad se pitam: Koliko nas zapravo zna živjeti zajedno bez da izgubimo sebe? I koliko nas ima hrabrosti priznati da nam treba pomoć – od Boga ili od ljudi?