Majka koja ne želi čuvati moju djecu: Borba jedne samohrane majke
“Ne mogu, Lejla! Ne mogu više. Nisam ja više mlada, imam i ja svoj život!”
Majčin glas odjekuje kroz hodnik mog stana na Grbavici, dok pokušavam smiriti Amilu koja vrišti jer joj je brat uzeo igračku. U isto vrijeme, mobitel mi vibrira – šefica šalje poruku: “Lejla, možeš li ostati duže danas?” Osjećam kako mi se srce steže. Znojim se, ruke mi drhte. Pogledam majku, njene ruke prekrižene na prsima, lice tvrdo kao kamen. “Mama, molim te… Samo dok ne završim smjenu. Samo danas.”
“Rekla sam ti već sto puta, nisam ti ja dadilja! Tvoj rahmetli muž nije mi ostavio ništa osim brige!”
U tom trenutku poželim vrisnuti. Poželim joj reći da je sebična, da me boli što ne vidi koliko sam slomljena. Ali progutam riječi. Znam da nema smisla. Ona je takva – uvijek bila. Nikad nije znala pokazati nježnost, a sada kad mi najviše treba, još više se povlači.
Moj muž Emir poginuo je prošle godine u saobraćajnoj nesreći. Bio je vozač kamiona, radio je dan i noć da nam osigura krov nad glavom. Kad su mi javili, svijet mi se srušio. Najmlađa, Hana, imala je tada samo šest mjeseci. Nisam znala kako ću dalje. Brat Adnan mi je pomagao prvih nekoliko mjeseci – donosio nam hranu, čuvao djecu kad sam morala do ljekara ili na biro. Ali ima i on svoju ženu i dvoje djece. Ne mogu ga više opterećivati.
Sada sam sama. Imam troje djece i posao čistačice u jednoj firmi na Ilidži. Plata mala, ali bolje išta nego ništa. Socijalna pomoć nije dovoljna ni za režije. Svaki mjesec brojim marke, prevrćem novčanike, molim Boga da djeca ne traže nešto što im ne mogu priuštiti.
“Mama, gladna sam!” viče Amila iz dnevne sobe.
“Evo, dušo!” viknem kroz suze koje pokušavam sakriti od majke.
Ona me gleda ispod oka. “Znaš šta? Da si pametna, ne bi rađala troje djece kad nemaš od čega živjeti!”
Te riječi me pogode kao šamar. Sjetim se svih onih noći kad smo Emir i ja sanjali veliku porodicu. Sretni smo bili, puni nade. Nismo znali da će život biti ovako okrutan.
Navečer, kad djeca zaspu, sjedim sama u kuhinji i gledam u praznu šalicu kafe. Razmišljam o svemu što sam izgubila – muža, sigurnost, podršku porodice. Majka živi dvije tramvajske stanice dalje, ali kao da je na drugom kontinentu.
Jednom sam pokušala razgovarati s njom otvoreno.
“Mama, zar ti nije stalo do unuka? Zar ti nije žao mene?”
Pogledala me hladno: “Stalo mi je, ali nisam ja više za trčanje za djecom. I ja sam se napatila s tobom i Adnanom kad ste bili mali. Sad hoću malo mira!”
Mira… Šta je to mir? Za mene mir postoji samo kad djeca spavaju i kad na trenutak zaboravim na račune i praznu frižider.
Ponekad me sramota kad moram pitati komšinicu Senadu da pričuva djecu dok idem na posao. Ona ima svoje probleme – muž joj pije, sin joj stalno pravi probleme po školi – ali uvijek nekako nađe vremena za mene.
Jednog dana Senada mi reče: “Lejla, znaš šta? Nisi ti kriva što ti je teško. Kriva je ova država što nas tjera da molimo jedni druge za osnovne stvari!”
Zagrlih je tada kao sestru.
Ali najteže mi pada kad vidim kako djeca pate zbog svega ovoga. Amila ima sedam godina i već zna šta znači štedjeti. Kad joj kažem da nemamo za novu jaknu, ona samo slegne ramenima i kaže: “Nema veze, mama.” A ja znam da je boli.
Jedne večeri dok sam presvlačila Hanu, Amila mi priđe tiho:
“Mama… Zašto baka ne voli nas?”
Osjetila sam knedlu u grlu.
“Voli vas ona… Samo ne zna to pokazati.”
Ali ni sama nisam vjerovala u to što govorim.
Prošle sedmice sam dobila poziv iz škole – Amila se potukla s djevojčicom jer ju je zadirkivala da nema tata. Učiteljica me gledala sažaljivo dok sam objašnjavala situaciju.
“Gospođo Lejla, možda bi bilo dobro da Amila razgovara s nekim stručnim?”
Kako da joj objasnim da nemam novca ni za psihologa?
Noći su najgore. Kad legnem u krevet kraj Hane koja još uvijek traži moju ruku dok spava, osjećam se kao da tonem u more bez dna. Ponekad poželim nestati – samo na jedan dan – da se odmorim od svega.
Ali onda pogledam svoju djecu i znam da moram izdržati.
Jednog jutra dok sam žurila na posao, sretnem majku na tramvajskoj stanici.
“Lejla…”, reče tiho.
Okrenem se prema njoj bez riječi.
“Ako baš zapne… nazovi me. Ali nemoj često.”
Nisam znala bih li plakala ili se smijala toj mrvi milosti koju mi je bacila.
Sada sjedim ovdje i pišem ovo jer ne znam više kome da se obratim. Da li sam loša kćerka jer očekujem pomoć od svoje majke? Da li sam loša majka jer ne mogu svojoj djeci pružiti ono što zaslužuju?
I pitam vas: Šta biste vi uradili na mom mjestu? Da li porodica treba biti tu kad nam je najteže ili smo svi sami na ovom svijetu?