Između Dva Svijeta: Kako Sam Izgubila Sve, a Pronašla Sebe

“Mirela, gdje ćeš večeras?” – pitao me Senad dok smo stajali ispod mosta kod Skenderije, pokušavajući se sakriti od ledenog vjetra. Nisam imala odgovor. Prije samo godinu dana sjedila bih u toploj kuhinji u našem stanu na Grbavici, pila kafu s mamom i smijala se sestrinoj šali. Sada sam brojala zadnje marke u džepu i gledala kako mi ruke drhte od hladnoće.

Sve je počelo kad je otac iznenada preminuo. Mama nije mogla izdržati teret kredita, a ja sam izgubila posao u maloj knjižari kad je gazda zatvorio zbog pandemije. Sestra Ena otišla je kod dečka u Zagreb, a ja sam ostala s mamom i dugovima. Jedne večeri, dok smo sjedile za stolom, mama je tiho rekla: “Mirela, moramo napustiti stan. Nemamo više za kiriju.”

Te riječi su me presjekle. Nisam znala gdje ćemo, kome ćemo se obratiti. Prijatelji su nestali kad su čuli za naše probleme. “Znaš kako je kod nas, svako gleda sebe,” govorila je mama, ali ja sam još uvijek vjerovala da će nam neko pomoći.

Prva noć na ulici bila je najgora. Mama je plakala, ja sam pokušavala biti jaka. Senad nas je pronašao kod tramvajske stanice i donio nam čaj. “Niste same,” rekao je. U tom trenutku sam shvatila koliko malo treba da postaneš nevidljiv u vlastitom gradu.

Dani su prolazili sporo. Ujutro bih išla do Narodne kuhinje po obrok, a popodne tražila poslove po oglasima. Ljudi su me gledali s prijezirom kad bih pitala za posao – kao da sam kriva što sam na ulici. Jednom mi je vlasnica pekare na Baščaršiji rekla: “Ne mogu ti dati posao, ljudi bi mislili da si lopovica.”

Mama se razboljela nakon mjesec dana. Nismo imale novca za lijekove. Otišla sam do Centra za socijalni rad, ali su mi rekli da moramo čekati mjesecima na rješenje. “Ima puno takvih kao vi,” rekla mi je službenica bez imalo empatije.

Jedne večeri, dok sam sjedila na klupi i gledala svjetla grada, prišao mi je stariji čovjek – Hamdija. “Znaš, i ja sam bio na tvom mjestu prije deset godina,” rekao je tiho. Ispričao mi je kako je osnovao malu grupu ljudi koji pomažu beskućnicima – dijele hranu, odjeću i traže privremeni smještaj. Pozvao me da im se pridružim.

Prvi put nakon dugo vremena osjetila sam nadu. Počela sam volontirati s njima – dijelili smo sendviče kod Vijećnice, razgovarali s ljudima koji su izgubili sve. Upoznala sam Ajlu, majku dvoje djece koja je spavala u napuštenoj zgradi na Marijin Dvoru; Dinu, bivšeg profesora matematike koji je završio na ulici nakon razvoda; i mnoge druge čije su priče bile slične mojoj.

Kroz tu zajednicu pronašla sam snagu koju nisam znala da imam. Počela sam pisati o našem životu na društvenim mrežama – o tome kako nas ljudi ignoriraju, kako nas policija tjera s klupa, kako djeca okreću glavu kad nas vide. Moje priče su počele privlačiti pažnju – javili su se novinari iz Sarajeva i Zagreba, ljudi su počeli donositi hranu i odjeću.

Jednog dana dobila sam poruku od Ene: “Mirela, pročitala sam tvoj tekst u novinama. Žao mi je što te nisam podržala kad si me trebala.” Plakala sam dugo te noći – ne zbog tuge, nego zbog olakšanja što me sestra napokon razumjela.

Mama se polako oporavljala zahvaljujući pomoći dobrih ljudi. Uspjele smo pronaći privremeni smještaj preko jedne humanitarne organizacije. Ali ono što me najviše promijenilo bila je spoznaja da nisam sama – da nas ima mnogo koji smo izgubili sve zbog sistema koji ne mari za slabe.

Počela sam organizirati sastanke s drugim beskućnicima – razgovarali smo o problemima, tražili rješenja, pisali peticije gradskim vlastima. Neki su nas ismijavali: “Šta vi možete promijeniti?” Ali nismo odustajali.

Jednog jutra stigla je vijest da će gradska uprava otvoriti novi centar za beskućnike – zahvaljujući našoj upornosti i pritisku javnosti. Taj dan smo slavili na ulici uz kafu iz termosice i smijeh koji nisam čula godinama.

Danas vodim malu zajednicu ljudi koji pomažu jedni drugima – ne samo hranom ili odjećom, nego i riječima podrške i razumijevanja. Mama živi sa mnom u malom stanu koji smo dobile preko programa socijalnog stanovanja. Ena dolazi svaki vikend iz Zagreba i pomaže nam volontirati.

Ponekad se uhvatim kako gledam kroz prozor i pitam se: “Kako bi moj život izgledao da nisam izgubila sve? Bih li ikada shvatila koliko smo zapravo jaki kad nemamo ništa osim nade?”

Šta vi mislite – koliko nas dijeli samo jedan pogrešan korak od ulice? Da li bismo svi mogli pokazati više solidarnosti prema onima koje svakodnevno susrećemo, a ne vidimo?