Ispod istog neba: Priča jedne samohrane majke iz Sarajeva

“Amra, šta ćeš sad?” – glas moje majke odzvanjao je kroz hladnu kuhinju dok sam zurila u praznu šalicu kafe. Vanjska svjetla su bacala sjene po zidovima, a ja sam osjećala kako mi se srce steže. “Ne znam, mama… Ne znam više ništa.” Suze su mi klizile niz lice, ali nisam ih brisala. Djeca su spavala u drugoj sobi, a ja sam pokušavala shvatiti kako ću im sutra dati doručak kad u frižideru nema ništa osim pola litre mlijeka.

Moj muž, Emir, otišao je prije tri mjeseca. Ostavio je samo poruku na stolu: “Ne mogu više. Oprosti.” I dugove – računi za struju, vodu, kredit za stan. Sve na moje ime. Prijateljice su nestale kao da sam zarazna. Komšinice su šaptale iza leđa: “Jadna Amra, sama s dvoje djece… Ko zna šta je uradila da ga otjera?” U Sarajevu, biti samohrana majka znači biti obilježena.

Prvih mjeseci sam živjela na ivici. Prala sam tuđe stanove, čistila stubišta, radila sve što se moglo naći. Moja Lejla, tada šestogodišnjakinja, pitala me: “Mama, zašto ne idemo više kod tate?” Nisam imala snage da joj objasnim. Samo sam je zagrlila i šutjela.

Jedne večeri, dok sam čistila pod u jednom kafiću na Grbavici, vlasnica Senada mi je prišla: “Amra, znaš li praviti baklavu?” Pogledala sam je zbunjeno: “Znam, pravila sam s nanom svake Bajrame.” Naslonila se na pult i nasmiješila: “Doneseš sutra tepsiju. Ako bude dobra, prodavat ćemo je ovdje.”

Te noći nisam spavala. Prebirala sam po ladicama tražeći zadnje sastojke. Ujutro sam odnijela baklavu u kafić. Senada je probala komad i klimnula glavom: “Ovo je to!” Prva tepsija se prodala za sat vremena. Druga za pola dana. Počela sam praviti kolače za još nekoliko kafića. Novac nije bio velik, ali bio je moj.

Ali ni tada nije bilo lako. Moj otac, stari Sarajlija iz mahale, nije mogao podnijeti što radim: “Sramota! Žena da radi po kafanama! Šta će ljudi reći?” Pogledala sam ga ravno u oči: “Tata, ljudi neće platiti Lejlino mlijeko. Ja hoću.”

Najgore su bile noći kad bih ostajala budna do kasno, praveći kolače dok djeca spavaju. Ruke bi mi bile crvene od šećera i oraha, a leđa bi me boljela kao da nosim cijeli svijet. Ponekad bih sjela na pod kuhinje i plakala tiho da ih ne probudim.

Jednog dana, dok sam nosila tepsiju hurmašica u obližnji restoran, srela sam staru prijateljicu iz škole, Mirelu. Pogledala me od glave do pete i rekla: “Nisam te prepoznala… Šta ti se desilo?” Osjetila sam kako mi obrazi gore od srama. Ali onda sam podigla glavu: “Desio mi se život, Mirela. I još uvijek ga živim.”

Godine su prolazile. Djeca su rasla, a ja sam polako širila posao. Počela sam prodavati kolače na pijaci Markale. Ljudi su dolazili po moju baklavu iz drugih dijelova grada. Jedan dan mi je prišao čovjek iz općine: “Amra, hoćete li držati radionicu za nezaposlene žene?” Srce mi je preskočilo od uzbuđenja.

Prvi put kad sam stala pred deset žena u maloj sali općine Novo Sarajevo, ruke su mi drhtale. “Ja nisam učiteljica,” rekla sam im iskreno. “Ali znam kako je kad nemaš ništa osim volje da preživiš.” Žene su plakale s mnom dok sam pričala svoju priču.

Moja slastičarna otvorena je prošle godine uz pomoć malog kredita i podrške prijatelja koje sam stekla putem radionica. Nazvala sam je “Lejlin kutak” po svojoj kćeri koja mi je bila najveća snaga.

Danas dolaze žene iz cijelog Sarajeva da me pitaju za savjet ili samo da popiju kafu i isplaču se u mirisu vanilije i oraha. Pišem blog o životu samohrane majke i držim motivacijska predavanja po školama i centrima za žene.

Ali još uvijek ima dana kad me prošlost stigne – kad Lejla pita za oca ili kad me pogodi neki zloban komentar na internetu: “Sigurno joj neko drugi pomaže…” Tada se sjetim svih onih noći na hladnom podu kuhinje i shvatim koliko sam daleko stigla.

Ponekad se pitam – koliko nas još sjedi u mraku i misli da nema izlaza? Koliko nas još šuti zbog srama ili straha od tuđih jezika? Ako ja mogu ustati iz pepela svog života, možeš i ti. Zar nije vrijeme da prestanemo šutjeti i počnemo pomagati jedni drugima?

Šta vi mislite – jesmo li dovoljno jaki da promijenimo način na koji društvo gleda na žene poput mene?