Ispod Istog Krova: Svekrvina Sjena Nad Mojim Životom
“Jesi li ti već oprala prozore? I ne zaboravi, sutra dolazi moja sestra, sve mora biti savršeno!” glas moje svekrve, Dragice, parao je tišinu subotnjeg jutra. Stajala sam u kuhinji, s rukama u sapunici, dok su mi leđa bridjela od umora. Pogledala sam prema prozoru, iza kojeg su se igrala moja djeca, Luka i Emina. U tom trenutku osjetila sam kako mi suze naviru na oči, ali nisam ih smjela pustiti. Ne pred njom.
Dragica je uvijek imala tu sposobnost da me podsjeti kako sam ja ovdje – sretnica. “Znaš, Marija, nije svaka imala sreću da dobije ovakav dom. Ja sam u tvojim godinama radila na njivi i još kuhala za cijelu familiju!” govorila bi dok bi sjedila u dnevnom boravku, nogu prebačenih jedna preko druge, listajući časopis. Moj muž, Ivan, samo bi slegnuo ramenima: “Pusti mamu, znaš kakva je.”
Ali ja sam znala – nije ona takva prema svima. Kad dođu gosti, Dragica je nasmijana domaćica, puna toplih riječi i kolača. Samo kad ostanemo same, postaje druga osoba. “Marija, nisi dobro obrisala prašinu s police. Vidiš li ovo?” pokazivala bi prstom na nevidljive čestice. “Ako već živiš ovdje, red je da doprinosiš.”
Ivan je bio njezin ponos i dika – jedini sin. Kad smo se vjenčali, pristala sam da živimo kod njega dok ne skupimo za svoj stan. Tada mi nije smetalo što ćemo dijeliti krov s njegovom majkom. Mislila sam: “Bit će teško, ali izdržat ćemo zajedno.” Nisam znala da će to “zajedno” značiti da ću ja biti ta koja nosi sve na svojim leđima.
“Mama, možeš li mi pomoći oko zadaće?” pitala je Emina dok sam brisala pod. “Ne sada, dušo, moram završiti s čišćenjem.” Pogledala sam prema Dragici koja je sjedila za stolom i pila kavu. Nije ni trepnula.
Navečer, kad bi djeca zaspala, pokušavala sam razgovarati s Ivanom.
“Ivane, ne mogu više ovako. Osjećam se kao sluškinja u vlastitoj kući. Tvoja mama mi stalno prigovara i ništa joj nije dovoljno dobro.”
On bi uzdahnuo: “Marija, ona je stara žena. Pusti je neka priča. Znaš da te voli na svoj način.”
“Ali ja ne osjećam tu ljubav! Osjećam samo teret i krivnju!”
On bi okrenuo glavu na drugu stranu i zaspao.
S vremenom sam počela gubiti sebe. Nisam više imala vremena ni za prijateljice ni za sebe. Sve se vrtjelo oko Dragice i njezinih potreba. Kad bih pokušala nešto reći, ona bi me pogledala s visoka: “Ti si mlada, možeš ti to izdržati. Ja sam sve ovo prošla prije tebe.” Ali ona nije imala svekrvu nad glavom.
Jednog dana došla je moja sestra Ana iz Osijeka.
“Marija, što ti je? Izgledaš iscrpljeno,” pitala me dok smo pile kavu u dvorištu.
“Ne mogu više ovako… Svekrva me gazi svaki dan. Ivan ništa ne vidi ili ne želi vidjeti. Osjećam se kao da nestajem…”
Ana me zagrlila: “Moraš mu reći jasno ili ćeš se slomiti. Djeca te trebaju zdravu i sretnu.”
Te večeri skupila sam hrabrost.
“Ivane, odlučila sam nešto. Ako se ništa ne promijeni, ja odlazim s djecom kod svojih roditelja dok ne nađemo rješenje. Ne mogu više živjeti ovako ponižena.”
Ivan je prvi put ostao bez riječi.
Sutradan je razgovarao s majkom.
“Mama, moraš prestati s prigovorima Mariji. Ovo je i njezin dom. Ako nastaviš ovako, otići će – a ja idem s njom i djecom.” Dragica je prvi put spustila pogled.
Narednih dana bilo je tiho u kući. Dragica se povukla u svoju sobu i nije mi se obraćala danima. Osjećala sam olakšanje ali i tugu – jer ni pobjeda nije bila slatka kad znaš da si nekoga povrijedio.
Nakon nekoliko tjedana Dragica je došla do mene dok sam zalijevala cvijeće.
“Marija… možda nisam bila fer prema tebi. Navikla sam da sve bude po mom… Bojim se samoće kad vi odete.” Prvi put sam vidjela suze u njezinim očima.
“Dragice… svi se bojimo samoće. Ali moramo naučiti živjeti zajedno – kao ljudi, a ne kao gospodar i sluga.” Pogledale smo se dugo u oči.
Danas još uvijek živimo pod istim krovom, ali granice su jasnije. Ivan me češće pita kako sam i pomaže oko djece i kuće. Dragica se trudi biti manje zahtjevna – iako joj to ne ide uvijek od ruke.
Ponekad se pitam: Koliko žena oko mene živi ovakvu tišinu i bol? Koliko nas šuti dok nas polako nestaje? Zar smo stvarno samo sretnice jer imamo kuću za čistiti – ili zaslužujemo više?