Stan koji smo posudili sinu i snahi pretvorio se u našu noćnu moru

“Dino, koliko još mislite ostati u tom stanu?” glas mi je drhtao dok sam gledala sina preko stola. Amra je šutjela, pogled joj je bio prikovan za mobitel. Suprug Zlatko sjedio je do mene, šake su mu bile stisnute, ali ništa nije govorio. U zraku je visio miris graha koji sam satima kuhala, ali nitko nije imao apetita.

“Mama, znaš da nam još nije odobren kredit. Ne možemo sad van na ulicu,” Dino je odgovorio umorno, kao da mu je dosta svega. “Samo još malo strpljenja.”

“Već ste dvije godine tamo! Dogovor je bio godinu dana, Dino!” glas mi je pukao. Osjetila sam suze kako mi naviru u oči, ali nisam htjela plakati pred njima. “Mi smo morali iznajmiti stan u Novom Zagrebu jer ste vi zauzeli naš. Sve naše stvari su tamo, slike, uspomene… Tvoj otac i ja više nemamo svoj dom.”

Amra je tada podigla pogled. “Vesna, znaš kakva je situacija s poslom. Ja radim na određeno, Dino još uvijek traži nešto bolje. Zar biste nas stvarno izbacili?”

Zlatko je konačno progovorio: “Nije stvar u izbacivanju. Ali mi smo već stariji ljudi. Želimo svoj mir. Želimo svoj dom natrag.”

Noćima nisam spavala. Okretala bih se po krevetu, gledala u plafon iznajmljenog stana i pitala se gdje sam pogriješila kao majka. Sjećam se kad smo kupili taj stan u Sarajevu – Zlatko i ja smo radili po dva posla, odricali se svega da bismo imali nešto svoje. Kad je Dino rekao da mu treba privremeno mjesto dok ne riješi stambeno pitanje, srce mi je bilo puno što možemo pomoći.

Ali privremeno se pretvorilo u stalno. Svaki put kad bih ih pitala kad planiraju otići, dočekao bi me zid šutnje ili ljutnje. Počeli su izbjegavati dolaske kod nas, a kad bi došli, atmosfera bi bila napeta kao pred oluju.

Jedne večeri, dok smo Zlatko i ja sjedili za stolom s računima pred sobom, rekao mi je: “Vesna, moramo nešto poduzeti. Ne možemo više ovako.”

“Što da radim? Da ih izbacim na ulicu? To su nam djeca!”

“Ali i mi smo ljudi. I mi imamo pravo na svoj život.”

Sutradan sam nazvala Dinu. “Molim te, dođi s Amrom na razgovor. Moramo ovo riješiti kao obitelj.”

Došli su nevoljko. Dino je bio nervozan, Amra hladna.

“Djeco,” počela sam tiho, “mi vas volimo i želimo vam pomoći, ali ovo više nije fer prema nama. Mi smo sada podstanari zbog vas. Ne možemo više tako. Dajemo vam rok od tri mjeseca da pronađete rješenje.”

Dino je planuo: “Znači to vam znači obitelj? Da nas bacite van kad nam je najteže?”

Amra je ustala: “Zlatko, Vesna, hvala vam na svemu, ali očito više nismo dobrodošli.”

Nakon što su otišli, osjećala sam se kao najgora majka na svijetu. Dani su prolazili u tišini i napetosti. Zlatko i ja nismo razgovarali satima; svatko bi se povukao u svoj kutak tuge.

Jednog dana me nazvala moja sestra Mirjana iz Mostara: “Vesna, moraš misliti i na sebe! Djeca će uvijek tražiti više nego što možeš dati. Ako im ne postaviš granice sada, nikad neće naučiti odgovornost.”

Ali kako postaviti granice vlastitom djetetu? Kako reći ‘dosta’ kad znaš da im nije lako?

Tri mjeseca su prošla brzo. Dino i Amra nisu pronašli novi stan niti su pokazali volju da odu. Počeli su me izbjegavati, a kad bih ih nazvala, javljali bi se samo porukom: “Još tražimo.” Počela sam sumnjati – traže li oni uopće?

Jedne subote odlučila sam otići do stana bez najave. Otvorila mi je Amra s iznenađenjem na licu.

“Vesna… što radiš ovdje?”

“Došla sam po neke svoje stvari,” odgovorila sam hladno.

Stan je bio pretrpan njihovim stvarima; naši portreti zamijenjeni njihovim fotografijama s mora, moj omiljeni stol prekriven dječjim igračkama – nisu mi ni rekli da očekuju dijete.

“Zašto mi niste rekli da ste trudni?” upitala sam tiho.

Amra je slegnula ramenima: “Nismo htjeli dodatno opterećivati vas.” Pogledala me s tugom i prkosom.

Tada sam shvatila – nisu oni samo sebični; boje se budućnosti isto kao i mi nekad davno.

Te večeri sjela sam sa Zlatkom i rekla: “Možda smo previše očekivali od njih. Možda trebamo biti strpljiviji… ali što je s nama? Zar nemamo pravo na svoj mir?”

Dani prolaze, a stan ostaje njihov dom – a naš san o mirnoj starosti sve dalji.

Ponekad se pitam: Jesmo li pogriješili što smo im toliko dali? Gdje prestaje roditeljska ljubav i počinje potreba za vlastitim životom? Što biste vi učinili na našem mjestu?