Pravila na mom pragu: Kad vlastiti dom postane tuđi
“Ne možeš samo tako ulaziti kad ti padne na pamet!” viknula je Lejla, stojeći ispred mene s rukama prekriženim na prsima. Zastala sam na pragu vlastitog stana, ključevi su mi još visjeli na vratima. Pogledala sam je, a srce mi je lupalo kao da sam uhvaćena u krađi. “Ovo je moj stan, Lejla. Moj!” izgovorila sam tiho, ali odlučno.
Sve je počelo prije godinu dana, kad je moj sin Ivan došao kući s Lejlom. Bio je zaljubljen do ušiju, a ona… ona je bila sve što nisam očekivala. Glasna, tvrdoglava, uvijek spremna na raspravu. Ivan je tada još studirao na Ekonomiji u Zagrebu, a Lejla je radila u kafiću. Kad su ostali bez stana jer nisu mogli plaćati najam, nisam ni trepnula – naravno da ćete kod mene, rekla sam. “Mama, samo dok ne stanem na noge,” obećao je.
Ali onda su došla pravila. Jedne večeri, dok sam nosila kolače iz pekare, ugledala sam papir zalijepljen na frižideru: “Pravila kuće”. Prvo pravilo: “Nema posjeta nakon 20h.” Drugo: “Prije bilo kakvih promjena u stanu – konzultirati nas.” Treće: “Vikendi su isključivo za nas dvoje.” Stajala sam pred tim popisom kao pred sudom. Ruke su mi se tresle.
“Ivane!” pozvala sam ga. Došao je iz sobe, kosa mu je bila raščupana, oči umorne. “Što je ovo?”
Pogledao je papir i slegnuo ramenima. “Mama, znaš da nam treba malo privatnosti. Lejla se ne osjeća ugodno kad stalno dolaziš nenajavljeno ili kad premještaš stvari po stanu.”
“Ali ovo je moj stan! Ja sam vas pustila unutra! Kako mislite da ja sad moram pitati vas smijem li doći?”
Lejla se ubacila: “Nije stvar u tome čiji je stan, nego da imamo svoj mir. Ipak smo mladi bračni par.”
Osjetila sam kako mi gori lice od srama i bijesa. Sjetila sam se dana kad sam Ivana nosila kroz snijeg do doktora jer je imao visoku temperaturu. Sjetila sam se svih onih noći kad nisam spavala čekajući ga da se vrati iz izlaska. Sad mi govori da moram pitati dopuštenje za ulazak u vlastiti dom?
Nisam spavala te noći. Prevrćala sam se po krevetu u svojoj maloj sobi koju su mi ostavili – najmanjoj, naravno – i razmišljala gdje sam pogriješila. Moja sestra Marija mi je uvijek govorila: “Pusti ga neka živi svoj život, nemoj se miješati.” Ali kako da ne brinem? On je moj jedini sin.
Sljedećih dana atmosfera je bila napeta. Lejla me izbjegavala, Ivan je šutio. Kad bih nešto pitala, odgovarali su kratko i hladno. Jednog jutra dok sam kuhala kavu, Lejla je došla u kuhinju.
“Znaš, možda bi ti bilo bolje da češće ideš kod svoje sestre ili na selo kod rodbine? Ovdje ti nije baš zanimljivo,” rekla je gledajući kroz prozor.
“Ne brini ti za mene,” odgovorila sam kroz zube.
Počela sam osjećati kao uljez u vlastitom domu. Nisam više smjela gledati svoje serije navečer jer njima smeta buka. Nisam smjela dovoditi prijateljice na kavu jer “remetim njihov mir”. Čak su mi rekli da ne ostavljam cipele ispred vrata jer “nije estetski”.
Jednog dana došla sam ranije s posla i zatekla ih kako preuređuju dnevni boravak. Moja omiljena fotelja bila je izbačena na balkon.
“Što radite s mojom foteljom?” pitala sam drhteći.
Lejla je slegnula ramenima: “Nije nam se uklapala u prostor. Možeš je odnijeti ako ti treba.”
U tom trenutku nešto se slomilo u meni. Sjela sam na stolicu i počela plakati kao dijete.
Ivan je došao do mene i pokušao me zagrliti: “Mama, nemoj tako… Samo želimo svoj kutak…”
“A gdje je moj kutak? Gdje sam ja u ovoj priči?” pitala sam kroz suze.
Te večeri nazvala sam Mariju i ispričala joj sve.
“Znaš što? Vrijeme je da im pokažeš tko je gazda u toj kući,” rekla mi je odlučno.
Sljedećeg jutra skupila sam hrabrost i napisala vlastita pravila – velika slova, crvenom kemijskom:
- Poštujte vlasnicu stana.
- Nema izbacivanja mojih stvari bez dogovora.
- Vikendi su za obitelj – svi zajedno!
- Posjete su dobrodošle kad god ja želim.
Zalijepila sam ih točno pored njihovog popisa.
Kad su to vidjeli, Lejla je poludjela: “Ovo nije fer! Mi ovdje živimo!”
Ivan me pogledao tužno: “Mama, zar ne možeš malo popustiti?”
“Popuštala sam cijeli život! Sad vi meni popustite!”
Dani su prolazili u šutnji i napetosti. Počela sam razmišljati jesam li pogriješila što sam ih pustila unutra. Možda bi bilo bolje da su sami prošli kroz teškoće – možda bi više cijenili ono što imaju.
Jedne večeri Ivan mi je prišao dok sam gledala stare slike.
“Mama… Znam da ti nije lako s nama. Ali Lejla i ja… Trebamo svoj prostor. Možda bismo trebali potražiti nešto svoje.”
Osjetila sam olakšanje ali i tugu istovremeno.
“Sine, želim ti sve najbolje. Samo nemoj zaboraviti tko ti je uvijek bio tu kad ti je bilo najteže,” rekla sam tiho.
Nakon nekoliko tjedana preselili su se u mali podstanarski stan na Trešnjevci. Prvi put nakon dugo vremena osjetila sam mir u svom domu – ali i prazninu koju ništa ne može ispuniti.
Ponekad se pitam: Jesam li bila previše stroga ili premalo odlučna? Gdje prestaje roditeljska ljubav, a počinje potreba za poštovanjem? Bi li vi napravili isto na mom mjestu?