Povratak kući: Kad ljubav nije dovoljna
“Opet si došla? Kao da ti je sad stalo!” Lanu sam zatekla na pragu, s rukama prekriženim na prsima, pogledom koji me presjekao do kosti. Srce mi je lupalo kao da mi je dvadeset, a ne pedeset i sedam. U rukama sam stiskala torbu, onu istu s kojom sam prije petnaest godina otišla u Njemačku, tražeći bolji život za nas obje.
“Lana, molim te… Došla sam doma. Želim da razgovaramo.”
“Doma? Ovo više nije tvoj dom, mama.”
Nisam znala što reći. U meni se miješala tuga, bijes i ona stara krivnja koja me pratila otkad sam otišla. Sjećam se dana kad sam zadnji put zatvorila vrata našeg stana u Sarajevu. Lana je tada imala dvanaest godina, a ja sam joj obećala da ću se brzo vratiti. Nisam znala da će „brzo“ postati godine.
U Njemačkoj sam radila sve – čistila, njegovala stare ljude, kuhala u kantini. Svaki euro sam slala Lani i mojoj mami, koja ju je čuvala. S vremenom su se naši razgovori preko telefona prorijedili. Lana je odrasla bez mene, a ja sam starila bez nje.
Sad sam se vratila s nadom da ću napokon živjeti za sebe. Imam zaručnika, Ivana, čovjeka koji me voli i s kojim želim provesti ostatak života. Kupili smo mali stan u Mostaru, planirali vjenčanje. Ali Lana… Lana me nije mogla ni pogledati.
Prve noći nisam mogla spavati. Slušala sam kako Lana šeta po stanu, kako tiho plače u svojoj sobi. Ujutro sam joj skuhala kavu, kao nekad.
“Ne moraš se truditi,” rekla je hladno. “Nisi bila tu kad mi je trebalo.”
“Znam,” šapnula sam. “Ali sad jesam.”
“Sad? Kad si sve propustila?”
Nisam imala odgovor. Sjetila sam se svih rođendana koje sam propustila, prvih simpatija o kojima nisam znala ništa, suza koje nisam obrisala.
Ivan je dolazio svaki dan, pokušavao nas zbližiti.
“Lana, tvoja mama te voli više od svega,” govorio je blagim glasom. “Daj joj priliku.”
Lana bi samo slegnula ramenima i otišla u svoju sobu.
Jedne večeri, dok smo Ivan i ja sjedili na balkonu, povjerila sam mu svoje strahove.
“Možda nikad neću moći biti prava majka,” rekla sam kroz suze. “Možda sam sve izgubila.”
Ivan me zagrlio. “Nisi izgubila ništa što se ne može vratiti. Ali moraš biti strpljiva.”
Tih dana sam shvatila koliko je teško biti žena na Balkanu. Ovdje svi očekuju da se žrtvuješ za obitelj, ali kad to učiniš – kad odeš raditi vani da bi prehranila dijete – onda si sebična majka koja je napustila svoje dijete. Kad poželiš ljubav u kasnim godinama, ljudi te gledaju kao da si luda.
Moja sestra Mirela mi je jednom rekla:
“Šta ti fali? Imaš stan, imaš Ivana… Zašto ti treba Lana? Djeca su nezahvalna.”
Ali meni je falilo baš to – Lana. Nije mi bilo dovoljno što imam dom i muškarca koji me voli. Htjela sam svoju kćerku nazad.
Jednog popodneva Lana je došla kući ranije s posla. Sjela je za stol i gledala me ravno u oči.
“Zašto si stvarno otišla?” pitala je tiho.
Zastala sam. Prvi put me to pitala bez ljutnje.
“Otišla sam jer nisam imala izbora,” rekla sam iskreno. “Tata te ostavio, ja nisam imala posao… Nisam znala kako da preživimo ovdje.”
Lana je šutjela dugo.
“Ali ja sam te trebala.”
Zadrhtala sam.
“I ja sam tebe trebala, svaki dan.”
Plakale smo obje. Prvi put nakon toliko godina zagrlila me kao dijete.
Ali problemi nisu nestali preko noći. Kad sam joj rekla da ću se udati za Ivana, Lana je poludjela.
“Zar ti nije dosta što si mene ostavila? Sad ćeš još jednom birati muškarca prije mene!”
“Lana, nije to tako…”
“Jesi li ikad pomislila kako se ja osjećam? Da si uvijek birala sve prije mene?”
Nisam znala kako da joj objasnim da nisam birala ništa – birala sam preživljavanje.
Te večeri Ivan i ja smo se posvađali prvi put.
“Možda ne trebamo forsirati vjenčanje,” rekao je potiho.
“Ne mogu više čekati,” odgovorila sam kroz suze. “Cijeli život čekam na sreću.”
Ivan je otišao kući bez riječi.
Ostala sam sama u stanu s Lanom koja me gledala kao stranca.
Sutradan me nazvala Mirela.
“Znaš šta? Ljudi će uvijek pričati – da si loša majka, da si sebična žena… Ali samo ti znaš šta si prošla.”
Te riječi su mi dale snagu da nastavim.
Danas sjedim na istom balkonu i gledam zalazak sunca nad Mostarom. Ivan mi šalje poruke – još uvijek me voli, ali čeka da riješim stvari s Lanom. Lana je u svojoj sobi, ali ponekad dođe i sjedne kraj mene bez riječi.
Pitam se: Je li moguće ispraviti prošlost? Može li ljubav pobijediti godine tišine i nerazumijevanja? I koliko još moram čekati da napokon budem sretna?