Nisam Pozvana na Vjenčanje, Ali Očekuju da Im Dam Dom: Dvostruki Standardi Obitelji
“Mama, znaš da te volim, ali…” Ivanov glas mi još uvijek odzvanja u ušima dok sjedim sama u kuhinji, zureći u hladnu šalicu kave. “Ali što, Ivane? Što sad?” prošaptala sam tada, pokušavajući ne pokazati koliko me boli svaki njegov izgovoreni slog. “Lejla i ja smo odlučili napraviti malo slavlje samo za najbliže prijatelje. Nije ništa veliko, znaš kako je…”
Nisam bila pozvana na vjenčanje vlastitog sina. Nisam bila pozvana ni na ručak nakon matičara. Nisam bila pozvana ni na kavu. Saznala sam za sve iz Facebook objave Lejline sestre: slika njih dvoje, nasmijani, ona u bijeloj haljini, on u odijelu koje sam mu ja kupila za promociju. Ispod slike – komentari, srca, čestitke. Ja sam samo gledala.
Prvih dana nisam mogla spavati. Pitala sam se gdje sam pogriješila. Jesam li bila previše stroga? Jesam li previše pomagala? Lejla je uvijek bila distancirana prema meni. Nikad nije htjela da pričam s malom Eminom na bosanskom, iako joj je to bio materinji jezik. “Ne želim da se dijete zbunjuje,” govorila bi. A ja sam šutjela, gutala knedle i pokušavala biti najbolja baka.
Ivan je bio moj jedini sin. Nakon što mi je muž poginuo u prometnoj nesreći kod Travnika, sve sam dala za njega. Preselile smo se iz Zenice u Zagreb kad mu je bilo deset godina. Radila sam dva posla da mu platim fakultet. Kad je upoznao Lejlu, bila sam sretna što je našao nekoga tko ga voli. Prigrlila sam i Eminu kao unuku.
Ali Lejla nikad nije htjela bliskost. “Ne treba nam pomoć,” govorila bi kad bih ponudila da pričuvam Eminu dok oni idu u kino. Ali kad bi im trebala nova perilica ili kad bi Ivan ostao bez posla, prva bi zvala mene.
Godine su prolazile. Ja sam šutjela i davala koliko sam mogla. Kad su kupili stan na kredit, pomogla sam s pologom. Kad su išli na more, čuvala sam Eminu po tjedan dana. Nikad nisam pitala ništa zauzvrat.
A onda, prije mjesec dana, Ivan me nazvao: “Mama, možemo doći do tebe? Moramo nešto važno razgovarati.” Sjeli su za moj stol – Lejla, Emina i Ivan. Lejla je odmah preuzela riječ: “Snježana, znamo da ti je teško sama u ovom stanu. Mi bismo rado došli živjeti ovdje s tobom, a ti možeš kod svoje sestre Ankice ili možda u dom za starije? Tako bi nam svima bilo lakše.”
Osjetila sam kako mi se svijet ruši pod nogama. “Zar stvarno mislite da bih napustila svoj dom?” upitala sam tiho.
Ivan je gledao u stolnjak. “Mama, znaš da nam je teško s kreditom. Ovdje bismo imali više prostora za Eminu…”
“A gdje ću ja?”
Lejla je slegnula ramenima: “Tvoja sestra Ankica ima veliku kuću u Dubravi. A i domovi za starije nisu više kao prije…”
Nisam mogla vjerovati što slušam. Oni koji me nisu pozvali na vjenčanje sada očekuju da im dam svoj stan? Oni kojima sam sve dala sada me žele maknuti kao staru krpu?
Te noći nisam spavala ni minute. Sjećanja su navirala – Ivanove prve korake, njegove suze kad mu je otac poginuo, naše zajedničke večere uz grah i kruh jer nismo imali za više. Sve što sam prošla zbog njega.
Sljedećih dana Ivan me zvao nekoliko puta. Nisam se javljala. Onda mi je poslao poruku: “Mama, molim te, razmisli o našem prijedlogu. Ne želimo te povrijediti.” Povrijediti? Zar nisu već sve učinili?
Otišla sam kod Ankice po savjet. Sjela sam za njezin kuhinjski stol i ispričala joj sve.
“Snježana, ne smiješ to dopustiti!” viknula je Ankica. “Ti si sve dala za tog dečka! Ako sad popustiš, nikad više nećeš imati svoj mir!”
Ali srce mi se kidalo na pola. To je moj sin. Moja krv.
Sljedeće nedjelje Ivan je došao sam.
“Mama, molim te… Lejla misli da si protiv nje od početka.” Pogledala sam ga ravno u oči: “Ivane, ja sam vas sve prihvatila kao svoju obitelj. Nikad nisam tražila ništa osim malo poštovanja. Nisam bila pozvana na vaše vjenčanje. Sad želite moj dom? Gdje je granica?”
Ivan je šutio dugo, a onda tiho rekao: “Ne znam… Možda smo pogriješili.”
Nakon što je otišao, sjela sam na balkon i gledala zalazak sunca nad Zagrebom. Srce mi je bilo teško kao kamen.
Pitam se – gdje završava majčina ljubav i počinje pravo na vlastiti život? Je li grijeh reći ‘ne’ vlastitom djetetu kad osjetiš da te iskorištava?
Što biste vi učinili na mom mjestu?